Najnovija izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova, Grlić-Radmana, o tome da su neriješena pitanja koje njegova država ima sa Crnom Gorom mnogo brojnija i neuporedivo finansijski značajnija od broda “Jadran” nije uzburkala crnogorsku javnost u mjeri u kojoj bi trebalo.
Hrvatski ministar je konstatovao da se traži način kako riješiti i pitanje vojne imovine koju je, u nekoliko dana nakon formalnog raspada SFRJ, tadašnja JNA prebacila iz Hrvatske u Crnu Goru. Ta imovina je, po tadašnjem međunarodno arbitriranom diobnom bilansu pripala Hrvatskoj. Ministar je pomenuo i konkretne podmornice, kao i brojna druga plovila što su završila u crnogorskim marinama i zaključio da se radi o nekih 2,7 milijardi američkih dolara ukupne vrijednosti.
Oni koji se profesionalno zanimaju pitanjima vezanim za raspad SFRJ su odavno znali da problem diobe vojne imovine SFRJ između Crne Gore i Hrvatske tek treba da se rješava. Njihovo mišljenje o tome kako ovaj proces odložiti za neko bolje vrijeme u kojem bi Crna Gora imala stabilniju pregovaračku poziciju, niko iz vlasti nije uvažavao. Njihova skorija upozorenja šta Crna Gora ne treba da uradi ukoliko sada ne želi otvaranje pitanja vojne zaostavštine sa Hrvatskom niko iz vlasti nije slušao.
Crnogorski političari iz ratnog vremena koji su morali znati šta se “iza brda valja” sada ćute i vagaju da li mogu iznova upotrijebiti istu liniju odbrane koju su iskoristili u vezi uloge Crne Gore u agresiji na Hrvatsku 1991. godine.
Oni mlađi, koji su danas na vlasti, takođe ćute u nadi da će EU administracija ipak uspjeti da pacifikuje zvanični Zagreb, sve dok Crna Gora ne postane članica EU. Ovo odlaganje oni vide kao spasonosno rješenje, jer se pokazalo da nemaju plan za permanentno rješavanje bilo kojeg od strateški važnih pitanja za Crnu Goru. Takođe se pokazalo da crnogorska vlast kompleksne bilateralne odnose s našim susjedima posmatra isključivo kroz partijske vizure nastupajućih izbornih pozicioniranja.
Zaoštravanje odnosa s Hrvatskom je već dugo na političkom meniju velikosrpske ekspoziture koja danas kontroliše mnoge od institucionalnih feuda u državi Crnoj Gori. Istini za volju, u proteklih trideset godina, a pogotovo od jeseni 2020 godine, nijedna garnitura na vlasti nije željela da prihvati činjenicu da je Crna Gora aktivno učestvovala u vojnoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine, te da nosi nečasni žig tadašnjeg agresora.
Oni koji su na vlasti posljednjih šest godina odbijaju da prihvate činjenicu da su neke njihove aktivnosti uveliko doprinijele zahlađivanju odnosa sa susjednom državom koja je dio Evropske unije. Takođe ne shvataju da benevolentnost Hrvatske prema crnogorskim EU aspiracijama nije bezgranična.
“Deklaracija o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthausen”, koju je Skupština Crne Gore usvojila 28. juna 2024. godine je bila “vidovdansko predjelo” u tradicionalnom nacionalističkom političkom jelovniku koji u životu održava sadašnju vlast u Crnoj Gori. To je bio planirani akt sabotaže ionako nestabilnih međudržavnih odnosa s Hrvatskom i stavljanje “balvana” na put Crne Gore ka EU. Zato su, kako to i rade odgovorne države, hrvatske vlasti proglasile predsjednika Skupštine Crne Gore, Andriju Mandića, i aktuelnog potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu, Aleksu Bečića, za nepoželjne osobe u Hrvatskoj.
Ovo crnogorsko političko samoranjavanje se pogoršalo konstantnim javnim izrazima ideološke rigidnosti i pokazivanjem političke kratkovidosti sadašnjeg crnogorskog ministra odbrane, koji na reveru sakoa nosi provokaciju: minijaturu hrvatskog broda “Jadran”. Uslijedile su brojne i slikovite manifestacije višeslojne neadekvatnosti sadašnjeg predsjednika države, koji je odlučno ponavljao problematični stav da granično poluostrvo Prevlaka jeste i mora ostati crnogorska teritorija. Ove aktivnosti su direktan proizvod servilnosti naših zvaničnika prema srpskim kleronacionalistima koji, u stvari, vladaju Crnom Gorom.
Da ne bi zaostala u ovoj pokaznoj vježbi političkog sljepila, Vlada Crne Gore se potrudila da nipošto ne napravi otklon od ranijih rigidnih stavova po pitanju razgraničenja s Hrvatskom. Njen polazni argument u novim pregovorima je, u stvari, pomogao da izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova dobije dodatni legitimitet.
Naime, taj argument glasi: kada je u pitanju vlašnistvo nad Prevlakom, nije važna činjenica da je u katastarskim dokumentima ovo poluostrvo zavedeno kao Hrvatska teritorija?! Važno je ko je vršio vlast na toj teritoriji tokom posljednjih sedamdesetak godina, pa se po liniji kontinuiteta dio Prevlake smatra crnogorskom teritorijom?!
Ovim je poslana jasna poruka da Crna Gora želi da rješava granični spor s Hrvatskom tako što se poziva na svoj kontinuitet sa JNA, pošto je ona vršila vlast na Prevlaci. Pitanje kakva je to država i kakvo je njeno vođstvo koje želi ozvaničenje kontinuiteta vlasništva nad bilo čime s vojnom formacijom koja je, u svojim raznovrsnim formama, razarala Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zavređuje poseban analitički osvrt. Vraćajući se temi razgraničenja, iz ovog argumenta takođe slijedi da Crna Gora ne može (ne želi?) da se izoluje od zahtjeva za povraćaj vojne imovine koju je hrvatski ministar vanjskih poslova sumirao i monetizovao s 2,7 milijarde američkih dolara.
Pitanje je zašto su hrvatska vlada i njen ministar vanjskih poslova odlučili da obnaroduju ovo činjenično stanje baš tokom nedavne posjete dvije vodeće zvaničnice EU Crnoj Gori? Smatram da postoje dva temeljna razloga za to.
Prvi je sumnja hrvatske administracije da evropske integracije i kompromisi koje taj proces zahtijeva možda nijesu prioritet za ovu i ovakvu crnogorsku vlast. Lepeza već pomenutih političkih provokacija i autogolova zvanične Podgorice ide u prilog pomenutoj sumnji. Izjava ministra Grlić-Radman je poruka crnogorskoj vlasti da napravi otklon od uspostavljenog manira ponašanja koji šteti crnogorskoj EU budućnosti, ali i napomena da dobronamjernost našeg EU susjeda ima granicu.
Svakom ozbiljnom poznavaocu crnogorske političke i društvene zbilje je odavno jasno da je neiskrenost osnovna karakteristika vlasti u Crnoj Gori, i da se “bogatstvo” te neiskrenosti u Podgorici smatra vrhuncem političke i diplomatske vještine. Zato naši zvaničnici s lakoćom i bez osjećaja odgovornosti za izgovorenu riječ mogu da pričaju bajke administraciji u Briselu, dok kod kuće još laganije prosipaju sasvim drugačije priče i rade sasvim drugačije stvari. To čine jer su svjesni da je brzo učlanjenje Crne Gore u EU jako važan test i dokaz legitimiteta Unije i same ideje o ujedinjenoj Evropi.
Drugi razlog je pritisak koji je administracija u Briselu zasigurno izvršila na hrvatsku vladu, dok crnogorsku vlast nekritički pozlaćuje narativom o liderstvu u EU integracijama i čašćava je konkretnim datumima pristupanja. To je, dakle, poruka Briselu da je crnogorsko nadanje u uspjeh EU napora da pacifikuje zvanični Zagreb limitirano i uslovljeno prestankom političkih provokacija iz Podgorice i vraćanjem crnogorske vlasti u okvire racionalnog pregovaranja o spornim međudržavnim pitanjima.
Ostaje da se vidi da li će ove poruke imati efekta na vlast u Crnoj Gori i dati rezultate koji će olakšati rad na završnoj fazi EU integracija, ali i stvoriti solidne temelje za nastupajuće pregovore s Hrvatskom oko razgraničenja i drugih otvorenih pitanja.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
