SVIJET U RIJEČIMA

Imigranti koji predvode krajnju antiimigrantsku desnicu

Desni populisti pretvorili su licemjerje u uspješnu izbornu strategiju. Ali oni koji glasaju za nativizam morali bi da paze šta žele, jer bi to moglo da pogodi i njihove porodice

397 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Nedavno je njemačka krajnje desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila 43,8 odsto glasova u Saksoniji-Anhaltu, saveznoj pokrajini u kojoj strani državljani čine 7,9 odsto stanovništva - otprilike polovinu nacionalnog prosjeka. Ali pošto joj za većinu nedostaju tri mandata, moraće da obezbijedi podršku još jedne antiimigrantske stranke, Savez Sahre Wagenknecht (Sahra Wagenknecht Alliance), koju predvodi žena čiji je otac porijeklom iz Irana.

Dvije nedjelje kasnije, AfD je osvojila prvo mjesto u Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji, čija ekonomija zavisi od oko 50.000 ljudi imigrantskog porijekla. Demohrišćani kancelara Fridricha Merza (CDU) nisu uspjeli da osvoje nijedno mjesto u pokrajinskom parlamentu - prvi put u istoriji stranke. Nanjušivši krv, Alice Weidel iz AfD-a potom je pozvala na savezne izbore “prije Božića”. Vjerovatno se u međuvremenu vratila kući, u Švajcarsku, svojoj supruzi rođenoj na Šri Lanki i njihovim dvojici sinova.

Posmatrano iz Poljske, gdje Weidel ne bi bilo dozvoljeno da se uda za ženu (iako su sudovi Evropske unije presudili da Poljska mora da registruje istopolne brakove sklopljene u drugim zemljama), sve ovo je ogolilo pristup krajnje desnice politici. Suština je u tome da budete toliko skandalozni, lažljivi ili nemoralni da vaši zaprepašćeni protivnici ne mogu na vrijeme da smisle odgovor.

I tako u Njemačkoj stranka koja obećava “remigraciju” (odnosno pritisak na imigrante i njihovu djecu da napuste zemlju) osvaja najviše glasova upravo tamo gdje je imigranata relativno malo ili gdje lokalna privreda zavisi od njih.

A u Poljskoj je vlada koja je osam godina raspirivala strah od migranata 2023. godine izdala više dozvola za boravak državljanima zemalja van EU nego bilo koja druga članica Unije. Prema nalazu državnog revizora, bivša vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) izdala je više od 366.000 viza ljudima koji su dolazili iz Azije i Afrike, navodno često u zamjenu za novac.

Poljski nacionalisti koji se najglasnije obrušavaju na Njemačku često imaju prezimena njemačkog porijekla - bilo da je riječ o Sławomiru Mentzenu iz stranke Confederation ili Grzegorzu Braunu iz Confederation of the Polish Crown. Slično tome, mnogi lideri evropskih antiimigrantskih stranaka i sami su imigranti ili djeca imigranata. Češki nacionalista Tomio Okamura rođen je u Tokiju, od oca napola japanskog, napola korejskog porijekla, dok holandski nacionalista Geert Wilders ima germansko ime, po majčinoj liniji vodi porijeklo iz Indonezije i oženjen je Mađaricom.

U Britaniji je imigraciona politika stranke Reform UK u rukama Zia Yusufa, sina muslimanskih imigranata sa Šri Lanke. U februaru je obećao osnivanje “Komande za deportacije”, koja bi svakog dana organizovala pet čarter letova kako bi se suprotstavila onome što on naziva “invazijom”. Ako Reform UK pobijedi na narednim izborima, Yusuf bi mogao postati ministar unutrašnjih poslova.

A onda je tu Francuska, gdje je krajnja desnica čitavu svoju platformu izgradila na obećanju da će se suprotstaviti muslimanskoj imigraciji iz Magreba. Ni ovdje ne treba daleko tražiti licemjerje. Eric Zemmour, koji se obrušava na “Veliku zamjenu” Francuza rođenih u zemlji, sin je alžirskih Jevreja. Slično tome, pradjed lidera National Rally Jordan Bardella bio je alžirski imigrant, dok se njegov djed 1960. godine doselio u Francusku iz Italije. Da se predložena imigraciona politika Jordana Bardelle sprovodila u to vrijeme, on vjerovatno nikada ne bi ni bio rođen.

Situacija nije drugačija ni u Sjedinjenim Državama, gdje ljudi koji, nakon decenija masovnih ubistava i raseljavanja sa svojih matičnih teritorija, imaju neupitan osnov da polažu pravo na status starosjedilaca čine svega 1-2 odsto stanovništva. Svi ostali Amerikanci relativno su novi doseljenici ili su potomci doseljenika. Djed predsjednika Donalda Trumpa napustio je Bavarsku sa 16 godina kako bi izbjegao regrutaciju, a potom je bio protjeran kada je pokušao da se vrati, nakon što se u SAD obogatio vodeći gostionice i bordel. Slično tome, Trumpova majka rođena je na ostrvu u Hebridima nadomak Škotske, prva supruga bila mu je Čehinja, a njegovi sadašnji tast i tašta su Slovenci koji su američko državljanstvo dobili 2018. godine. To je školski primjer onoga što Trump naziva “lančanom migracijom”.

Tu je i potpredsjednik J. D. Vance, koji se dok je na poslu žestoko obrušava na imigraciju, a potom odlazi kući svojoj supruzi, imigrantkinji druge generacije, i njihovoj četvoro djece - Ewan, Vivek, Mirabel i Alec Neel.

Spisak se nastavlja: djed državnog sekretara Marco Rubio svojevremeno je zadržan kao ilegalni imigrant u SAD, a sudija je naložio njegovu deportaciju. Elon Musk, državljanin Južne Afrike, čiji su baka i djed po majčinoj strani pobjegli iz te zemlje nakon što su predvodili malu kanadsku stranku zabranjenu zbog simpatija prema Hitleru, prvobitno je u SAD stigao sa studentskom vizom. Ulazak mu je odobren pod uslovom da upiše postdiplomske studije na Stanfordu, ali se on tamo, prema Washington Postu, nikada nije upisao. Uprkos tome što je, po svemu sudeći, ostao u zemlji duže nego što mu je bilo dozvoljeno, danas je jedan od najglasnijih zagovornika progona ilegalnih imigranata - poput njega samog.

Na kraju, ne bi trebalo zanemariti ni Stephena Millera, arhitektu Trumpovih deportacionih racija. Millerov ujak svojevremeno je objavio komentar u kojem je naveo da bi politika njegovog nećaka vjerovatno onemogućila ulazak u zemlju njegovom sopstvenom djedu. A sutkinja Vrhovnog suda Amy Coney Barrett pridružila se sudskim odlukama kojima je omogućena deportacija hiljada Haićana, iako je usvojila dvoje djece sa tog ostrva.

Licemjerje današnjih desničarskih populista nije umanjilo njihovu popularnost. Naprotiv, skandaloznost je postala uspješna izborna strategija. Ali oni koji glasaju za nativizam trebalo bi da paze šta žele. Na kraju bi mogli da protjeruju članove sopstvenih porodica - ako ne i vlastite lidere.

Autor je osnivač pokreta Krytyka Polityczna, šef Programskog odbora Impact CEE i viši saradnik Njemačkog savjeta za spoljne poslove (DGAP)

Copyright: Project Syndicate, 2026.

Pogledajte još:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")