Nobel

Nobelova nagrada je odavno postala jedan od ključnih simbola XX vijeka i svega što je nastalo u tom “vijeku-vukodavu” (Mandeljštam). Uz sportska nadmetanja poput Olimpijskih igara ili Svjetskog prvenstva u fudbalu i ova nagrada je imala ulogu u upostavljanju ideje o “svjetskosti” - prostoru kome svi pripadamo i u okviru kojega se pronalazimo. To je slika koja je zamijenila ideju o svijetu kao poprištu za nadmetanje imperija, svijetu koji je na čelu imao pečat feudalne moći. Da li bi mogla pomoći i u danas nužnoj odbrani “svjetskosti” drugo je pitanje, ne manje značajno.

Čak i u doba Hladnog rata ova nagrada je privlačila posebnu pažnju, a politička kalkulacija uvijek je igrala određenu ulogu.

Mnogi vjeruju da je Pasternak nagrađen da bi se razbijesnio zvanični SSSR, što je, naravno glupost, jer riječ je o velikom pjesniku i jednom od najruskijih pjesnika - ali naravno, ne na način današnje, Putinove Rusije, koja je više politički nasljednik Zlatne Horde.

Žan Pol Sartr je s indignacijom odbio da primi tu buržoasku nagradu, ali je, nakon desetak godina zvao u Stokholm i raspitivao se da li mu ipak može biti isplaćen novčani dio nagrade. Jasan pokazatelj kakvim je ishodom završen Hladni rat.

Posljednjih decenija Nobelova nagrada je manje išla u ruke pjesnika, bila je Švedska akademija mnogo izdašnija prema prozaicima.

Ne od juče, Nobel je i veliko nadmetanje izdavača - a veliki izdavači mnogo više zarađuju na romanopiscima nego li poetama. Koji se izdavač obogatio na pjesniku?

Zato je uvijek lijepo kada imamo pjesnika koji je snagom svojih stihova ubijedio Nobelov žiri da mu je mjesto na spisku tzv. “besmrtnika”. A Kanađanka En Karson je jedan od takvih pjesnika. Uz američku pjesnikinju Luiz Glik (laureat Nobela za 2020), ona je jedan od onih glasova koji ubjedljivo dokazuju da poezija uvijek, čak i u ovakvim vremenima, ima smisla. I da uvijek može biti jedan od ključnih medikamenata za zacjeljenje svijeta, ali i jezika koji su opasno oboljeli.

Nobelov komitet apostrofira “razigran dijalog sa klasičnom tradicijom” u njenom opusu - njen otkrivajući hod ka izvorištima ove civilizacije i načina mišljenja koji je ovu civilizaciju stvorio.

Kako su se i kladionice prihvatile gatanja o pobjedniku i medijski narativ o ovoj nagradi postao je nalik izvještavanju uoči Vimbldona ili nove NBA sezone.

Prethodnih dana pominjani su mnogi autori, važni i uzbudljivi, svijet je pun velikih pisaca, velika nepreglednost savremene literature čini da saznamo tek za ponekoga od njih, ali izvjesno da bi valjanog nobelovca mogli pronaći u svakom trenutku na svakom kontinentu... Ili - ko god je laureat možete biti sigurni da negdje postoje i neki bolji pisci, za koje, vjerovatno nikada nećete ni čuti.

Žalim što je pisac poput Tomasa Pinčona vjerovatno neće dobiti - on se na svečanosti dodjele ne bi ni pojavio - ali, danas je Amerika postala veoma nalik njegovoj literaturi - paranoična, pogubljena, poludjela od moći i sa predsjednikom koji izgleda kao da je izašao iz nekog od Pinčonovih romana.

Koliko Nobel očito ima težinu svjedoči i želja nekih političara da se dokopaju ovoga priznanja.

Josip Broz je svojevremeno, uz logističku podršku SFRJ diplomatske mreže, svojski upirao da bude nagrađen. Inicijativu su potpisali Pikaso, Čaplin, Orson Vels, Indira Gandi, pa, ipak, nije pomoglo. Momci iz Stokholma znaju biti neumoljivi.

Pokazalo se to i povodom Trampovog lobiranja za samoga sebe, koje nije bilo uspješno ni ove godine. Na sreću - odista bi bio preveliki, gogoljevski cinizam nagraditi ga za - mir.

Sjetite se onog otužnog performansa od prošle godine, kada je ona Venecuelanka “spontano” američkom predsjedniku poklonila plaketu svoje Nobelove nagrade. Tako da je Tramp Venecueli oteo ne samo predsjednika i naftu, nego i Nobela.