Presuda

Može li i koliko sjutrašnji dan promijeniti Srbiju? Da li je Vučić pred političkim padom? Nije jednostavno odgovoriti na takvo pitanje, iako nema sumnje da bi njegov poraz bio ljekovit, prije svega za Srbiju.

Napravio je sistem koji počiva na najgorima (ljudima, osobinama, idejama, pogledajte samo njegovu crnogorsku poslugu), a inercija takvih sistema zna potrajati više nego što bi trebalo po prostim zakonima fizike.

Ali, Vučić je, kako god se stvari raspletu sjutra - temeljno poražen. Bez obzira na rezultat, ovaj duh se nikako i nikada više ne može vratiti u lampu. On je dobio presudu. Čak i ako pokuša silom kojom vjeruje da raspolaže osporiti tu presudu, ne može promijeniti njenu suštinu.

Kada je Milošević stupao na političku scenu ondašnjeg Saveza komunista, jedan od njegovih kritičara izgovorio je čuvenu rečenicu “Srbija je umorna od lidera”. Gotovo nevjerovatno, ali, četrdeset godina kasnije, ta rečenica i dalje funkcioniše, odnosno, možda tek sad ima smisla - budući da je međuvrijeme pokazalo da Srbija zna voljeti lidere. Prevelika ljubav prema vođama uvijek je znak političke nezrelosti. Zato - Srbija sjutra polaže svoj ispit zrelosti.

Ipak, jedan aspekt ove kampanje i Vučićevog učešća u njoj bio je spektakularan.

Svi političari ponekad su lažovi, lažovčine čak, ali Vučić je nešto drugo. Njemu je laž jedinica smisla, mjera iskaza, ono što ne može zaviti u laž, Vučić doživljava kao nešto ne samo nepotrebno već i nepostojeće, nesvodivo.

Opet, nisu ni laži jednodimenzionalne - način kako organizujete fikciju govori presudne stvari o vama, i to ne samo u slučaju pisaca i političara.

Njegov pak način laganja izvjesno otkriva mnogo više nego što bi on želio.

Ilustrativna je njegova priča iz aviona gdje on startuje nekog mladića jer mu se ne sviđa njegov pogled, dakle, imamo klasični manir seosokog kavgadžije ispred zadruge (Što me gledaš!?), pa mu objašnjava, pazite sad, da zahvaljujući njemu, jer on je uveo liniju NY - BG, on ima priliku da mu pokaže jasnu antipatiju na jednom interkontinentalnom letu. Egoman, u najkraćem. Ja sam stvorio sve... Ne baš za šest dana, ali za 12-13 godina.

Odavno ne gledam njegove tv nastupe, ali, neki dan mi je prijatelj poslao klip gdje Vučić prepričava svoj susret sa Putnom.

Sve moguće prevarne stategije je potrošio: bio je tu i jedan novum, mislim na tugaljivi i monstruozni, protivprirodni poziv roditeljima i djedovima da obuzdaju djecu i unuke. Odnosno, da urede, po njegovom, naravno, život svom potomstvu. Ovo je dostojno biranih latinoameričkih diktatora i komunističkih aparatčika Staljinovog doba.

Zašto Putin? Potezao je on ranije i Trampa - sjećate se dekantera koji je donio sa onoga škanja u Bijeloj kući, kako ga je ponosno pokazivao kao da je dobio kuburu ili kip od slonovače.

Svjestan je, dakle, očito, da mu sada treba jak adut, što bi rekli stari, pa je potegao Putina. (Ruski predsjednik je vlažni san svakog tiranina i autokrate.)

Pa kaže - kako mu je Putin svirao klavir u svojoj vili (to je negde pored Moskve, znate), i da su razgovarali bez prevodioca. I ne samo to - Putin je poljubio ikonu koju je dobio na poklon, a da je ruska policija nije ni pregledala, tako da je mogao da prošvercuje i paklenu mašinu, da je htio. Ali, Putin zna da mu je on - brat. Čisti Harms.

Ćaskali su i o Juščenku, i njegovom bjekstvu u Moskvu, jer Vučić želi poslati poruku da on neće bježati... Zar je dotle došlo?

Kampanja vladajuće partije je, očekivano, one man show, što je donedavno funkcionisalo, ali, taj koncept prije ili kasnije mora - pući. On je sam u kampanji (cijena izuzetnosti, uvjeren je), jer, ako ste okruženi najgorima (a to i on zna) nema vam ko pomoći. Njegov koncept političke egomanije sada mu se, raskošno i prirodno, obija o glavu.

Jer, presuda stiže.