„Pravostranaši”

Ponekad su najpreciznije nepostojeće riječi. Tada vam ne pomaže AI, nužan je pjesnik. Bar kada je riječ o ozbiljnijim stvarima.

Stav, ovakav ili onakav, pripada manjini, uvijek i svuda. U svakom društvu većinu čini amorfna masa koja se izvija od jednog do drugog pola. Takvo stanje nije nužno loše, na koncu, to i stvara mogućnost demokratskih promjena, ali ima nešto nedostojanstveno u toj formuli, zar ne? Da uvijek presuđuje neka amorfna masa.

Nevolja je samo u tome što ti i takvi, imaju potrebu, ponekad pretjeranu, da sebe (što ide lakše) i druge (što traži zahtjevnije strategije) ubijede da su bili na “pravoj strani”.

A znate kakvo je ljudsko sjećanje, povodljivo do zla boga...

Te preobrazbe prema ishodu ponekad djeluju krajnje karikaturalno, ali ne i nužno tako. Ima tu i ličnih drama, društvenog pokera gdje se podižu ulozi i blefira do krajnjih granica.

Kada mislim o takvim pojavama sjetim se onog dana kada je u Beogradu, 1989. sahranjen Danilo Kiš. Tadašnji beogradski student, na sahrani sam bio sa djevojkom Sašom i Radovanom, cimerom i drugom sa fakulteta. Mnogi utisci su živo ostali u sjećanju - recimo, nikada neću zaboraviti kako je pogrešno besjedio Amfilohije. Bilo mi je jasno da nije čitao Kiša.

Bio je lijep dan i prije sahrane sjeli smo da popijemo kafu. Gledajući po trgu vidio sam nekoliko grupica crnogorskih pisaca - oni nikad ne idu sami, vazda u gomili - tada su najpopularnije, reklo bi se, bile - trojke.

Sa stavom ožalošćene familije, pognutih glava, uz povremeno podizanje obrva - a što je pokrivalo beskrajan semantički spektar - divili se Amfilohiju i ispraćali Kiša. Ali, ja sam se mnogih od tih lica dobro sjećao iz vremena polemike oko “Grobnice” nekih desetak godina ranije. Budući da sam odrastao u jednoj vrsti književnog salona, noćima sam, mjesecima, slušao desetine crnogorskih pisaca o polemici oko Kišove knjige. Dobro sam pamtio one koji su bili sigurni da je sve to “prepisano”, “nije naše” i slično, a sada sam ih gledao emotivno uzdrmane na Kišovom sprovodu. Zabavljao sam Sašu i Radovana prepričavajući detalje iz drugog vremena.

Svaki put iznova iznenadi besramnost naših ljudi u naknadnom repozicioniranju sebe samih u određenim, obično dinamičnim istorijskim prilikama. Kad stvari prođu, ogroman broj ljudi ima potrebu da povjeruje da tu ima i njihove zasluge.

U tom psihološkom modu vidim i ove koji su sada, svi mogući, bili protiv Vučića. Kako da ne, jednako kao što su svi bili protiv Miloševića ili Đukanovića, kada su ovi sišli sa scene. Naše smiješno iste igre.

U najvećem ratnom ludilu ranih devedesetih rekao sam mladim prijateljima iz tadašnjeg antiratnog fronta - ne brinite, kad sve ovo prođe, izgledaće nam da smo se borili sa utvarama... Tako je i bilo. Odnosno htjeli su nas ubijediti da je tako.

Sjećam se, kad već govorim o tom vremenu, uglednog intelektualca, koji je ranih devedesetih bio borbeni član Glavnog odbora vladajuće partije. Čak je u nekoj izjavi dao dijagnozu tadašnjoj antiratnoj opoziciji da su “ludaci”. (Što u odnosu na današnje javne manire djeluje bezazleno.) Kasnije je evoluirao, toliko da mi je početkom dvijehiljaditih donio svoju knjigu na poklon sa posvetom u kojoj je evocirao “našu zajedničku borbu za Crnu Goru i protiv ratnog ludila”. Odmah sam mu vratio knjigu, i rekao da ne mogu da je prihvatim zbog posvete. Nije bilo “naše zajedničke borbe”, a prihvatanje takvog dara izgledalo mi je kao prihvatanje njegove neistine. Naravno, vjerovatno bih pametnije uradio da sam otćutao, ali, tako sam mogao da “otćutim” i devedesete i mnogo toga kasnije. A nisam.

Ipak, gabariti besramnosti kad ljudi peglaju svoje biografije nevjerovatni su. Nagledaćete se toga u danima koji dolaze. Biće zabavno, katkad to stvori i kakav gogoljevski kroki...