KONTRA(PER)CEPCIJA

Predizborni vikendaši

Gospodo, gdje ste bili prije? U žaru i vatri predizbornih kuhinja, zar ne. Kada se ne misli na to da ste nečije živote uneredili kupujući ih za svoje lične ciljeve. Partijski i sistemski poslušnici su saglasni da država samo radi svoj posao bez prekoračenja ovlašćenja. Ko ovo može da ospori državi čije institucije se vladaju tiranski
52 pregleda 0 komentar(a)
DPS Herceg Novi, Foto: Slavica Kosić
DPS Herceg Novi, Foto: Slavica Kosić
Ažurirano: 05.02.2019. 20:25h

Fale nam nasmijani muškarci. Takvih nema u Ustavnom sudu. A nema ih ni u Vladi. Nema takvih ni u parlamentu, sa opozicijom i bez nje. Nema ni u ministarstvima. Nema ni na ulici. Nema pa nema. Sprema se neki kastig. Moguće i da je u toku samo su građani/ke skuvane žabe. Više puta kuvane. Zato nam ništa ne znači to da žene biju pred institucijama. Kada ih već biju godinama kući. Policija čupa i gazi. Uzevši u obzir prebijanje glađana na ulici oktobra 2016, i ovo prebijanje sa mržnjom sistem je spram svojih građanki obavio nekažnjeno. Uz grčki hor analitičara i eksperata koji su svako na svoj način iz rupa tumačili što znači kada te neko prebije na pravdi boga. A sada još začine time kako je zakon neodrživ i kako je diskrimišući. Gospodo, gdje ste bili prije? U žaru i vatri predizbornih kuhinja, zar ne. Kada se ne misli na to da ste nečije živote uneredili kupujući ih za svoje lične ciljeve. Partijski i sistemski poslušnici su saglasni da država samo radi svoj posao bez prekoračenja ovlašćenja. Ko ovo može da ospori državi čije institucije se vladaju tiranski. Možda ti koje joj vlast predstavlja protivnikom, izdajnikom ili špijunom neke strane tajne službe. Otpjevava hor. Nemam boljeg odgovora od onog što kaže muzičar „Dobro jutro, ljudi, nastavlja se rat“.

To sa ulicom bez osmjeha, bolno karakteriše i subotnju spenza, pjacu. Povratak u grad, u vrevu, u žamor, u slike iz pra-vremena. Da, svako ima svoje pra-vrijeme. Ja moje mjerim od raskršća 90-ih. Nekako sam otišla u drugom smjeru od onog aktuelnog političkog i nikako da se prilagodim pozorištu realnosti u kojem se ratni zločinci odlično kotiraju kao političari koji unose „novo vrijeme“ u naše živote. U kojem bivši intelektualci, koji su nadahnjivali svojim knjigama, nakon gubitka statusa i pozicija postaju desna ruka za pranje krvi ratnika zločinaca, sa stratišta bivše nam države, jer ih dželati ucjenjuju, ne ostavljaju prostora da žive, sem u poniženju. Ohrabrujući diskurs povratka u prošlost, izvlači, kao vaške, generacije ratnih zločinaca prije njih, brižljivo pravi borduru ovim današnjim nasljednicima, prišivajući im u političke biografije nastavak i reinkarnacije, dok otvaraju ulice sa kojih su skinuli antifašističke vrijednosti. Popovi kade na svim mjestima i tamo gdje im nije mjesto, aminujući kupleraj političara kako im kada odgovara, vješto krijući sopstveni, dok bez poreza za kafanske i druge poslove provjetravaju ljudsku dušu, krste, postavljajući se kao autoriteti jednog boga i jedne nacije. A mene brine onaj ko je otključao vrata zlu, ovo je ostalo, ipak, boranija.

U mom pra-vremenu budio me žamor glasova sa ulice i peskarije, galebovi jutrom, zrikavci za ljetnjih žega i igra sjenki na zidu ljetnjih podneva. Ogladnim svaki put u tim sjećanjima, sa mišlju kako mi je ova realnost siromašna nekim dobrim ljudima i događajima. No, subota je ovog aprila u gradu bila zamorna. Upadoh u gomilu mladih u crvenim majicama. S lijeve strane štand na trgu zelenih propagandnih materijala i opet mladi. Dolje na šetalištu opet neke druge boje. Uz njih su neki deda/momci kvazipolitičari koji im trasiraju put svojim profiterskim karijerama, zamagljuju vid i tupljenjem oštrice kritičkog uma, uz podršku njihovih roditelja koji su davno progutali rat za mir i okrvarili svaku misao, negiraju odgovornost i učlanjuju svoju djecu u realnost koja je nikad gora. Oduzimaju im i jedni i drugi ono čime je mladost zarazna - uživanjem u slobodi unutra, ispod te jedne i jedine kože koja se ne prodaje, predaje i ne poklekne, makar ne takvim primjerima. Skupio mi se osmijeh, a sa njim i srce kad sam ih vidjela onako vrbovane raspoređene i zloupotrebljene.

Grad je zarobljen stao u bilborde, nemaštovite i prazne uprkos velikoj lovi koju su opredijelili i ovaj put. Na pijaci skupštinske face sa lokalnim političarima slikaju sopstvene portrete i love glasače, iako ih unazad par godina uopšte ne viđamo ni na svojim radnim mjestima. A kamoli da ih srećem u spenzi, oni se ne bave životom. Napor ljudi koji tamo rade, uslovi pod kojim rade, nepravde pod kojima žive svoje živote ostaje nevidljiv. Ni protest majki pred sudom, događaj koji je trebalo da mobiliše partijske subjekte kao zadatak, nije na njihovoj listi poslova. A nije ništa što bi bilo u visini njihovog zanimanja za prikupljanja glasova i obezbjeđenja vlasti. Majke su već zloupotrijebili i bacili. Međutim, u subotu svi su bili statisti, stado koje će glasati i dati legitimitet grabljenju, laganju, prevarama. Političarima koji imaju prst obraza da dođu (pečobrazni su, odista) ne hvali obećanja otvorenih i onih ispod žita. Ima raznih primjera, ali evo jednog za kojeg mi stalno ponavljaju da bi ga trebalo ispisati. Iznijeti na glas. Kuće koje je na Podima oštetio dinamit (više od dozvoljenog), propadaju dok pravde tražena na sudu kroz tužbe oštećenih građana, izmiče. Niko se ne sjeti tih ljudi do pred izbore. Svi političiki subjekti od nacionalnog do lokalnog nivoa su upoznati sa primjerom, čak i institucje pravosuđa koje ponavljaju kako će se to riješiti naredni put. Niko prstom nije maknuo, ali su svi obećali. Muku građana, kojima sud konstatntno odlaže donošenje presude, takođe niko ne uvažava. Oni trunu u svojim razvaljenim kućama. Oku kamere makar ove sa subotnje pjace, izmače ovaj tamni vilajet. Rješenja nema, u ovoj razorenoj i opustošenoj realnosti, sem podgrijane nade i čekanja da se opet otvore izbori kao jedini kanal komunikacije sa odnarođenom vlašću koja sopstveni džep poznaje kao jedini standard. I možda sklopi još poneki dil. Ugašeno je u Herceg Novom više toga po čemu je bio prepoznatljiv. Ugašen je Herceg Novi kojeg sam znala. U njega se danas tako lako ne može ni stići. Godinama, 15 metara puta, u Zelenici, kojeg nikako iz nekog razloga ne završavaju, predstavlja crnu rupu u kojoj se gubi sve što u gradu nalikuje na institucije a legitimiše javašluk vlasti i opozicije.

Subota ujutru, sa muškaraca koji se ne smiju, vodvilj u kojem se mladost zloupotrebljava za sve prljavije gospodare, tačka o kojoj niko nema da kaže prigovor - oduzela mi je dah. Pjesnik Branko Miljković je davno pokazao prstom što se dešava kad se izgube veze sa svojim „lijepim ljudskim licem“. Najbolji primjer smo mi u Crnoj Gori.

Autorka je psihološkinja