Njegoš

Pored svih drugih razloga Njegoš je važan i zanimljiv jer je riječ o jednom od rijetkih konsenzusa u crnogorskoj istoriji ali i savremenosti. Upotrebno saglasje oko jednog pjesnika veće je čak i od saglasja oko evropskog puta Crne Gore, sada, kada smo na pragu EU. I kada i zvanično imamo - Njegošev dan. Ali, kao što Dan žena nije mnogo pomogao u popravljanju stvarnog položaja žena, malo je vjerovatno da će Njegošev dan učiniti da svog najvećeg pjesnika bolje razumijemo.

Kvaka je u tome što kada je nešto prihvatljivo svima, možete biti apsolutno sigurni da ne misle svi na isto. Odnosno, da razlozi nisu isti kod svih.

Poznato je da su Njegoša, jednako strasno i uvjereno prizivali i citirali i partizani i četnici u Drugom svjetskom ratu, a slično je bilo i devedesetih kada su najsramniji ratnici u crnogorskoj istoriji deklamovali Njegoša istovremeno kad i antiratni aktivisti, na njega se pozivali i oni koji su željeli obnovu crnogorske nezavisnosti jednako kao i oni koji sanjaju konačni nestanak Crne Gore. Liberali, depeesovci i narodnjaci, svi su se zaklinjali u Njegoša.

U referendumskoj kampanji i jedna i druga strana citirale su Njegoša i pozivale se na njega. Još se sjećam kako mi je prirodno zvučalo ono “Pokoljenje za pjesmu stvoreno, vile će se grabit u vjekove...”

Što znači ta vrsta konsenzusa, kako do njega dolazi i što to govori o nama, a što o našem najvećem i najpopularnijem pjesniku? Izgleda da je u Crnoj Gori Njegoš uvijek - više od riječi...

Da li je jedna vrsta zloupotrebe toga konsenzusa ili njegova potvrda, to što imamo bazen, brod, možda i kremić ili čokoladicu, vjerovatno neku rakiju ili pršutu sa njegovim imenom? Sjaćam se kada sam bio dječak da je neko proizvodio i jastuke za sjedjenje sa Njegoševim likom i stihovima. Možda se na takvoj podlozi radni čovjek brže odmarao? Ne bih se čudio, tada je sve bilo moguće.

Njegoš je - sve i ništa, svi i niko, kao Šekspir u onoj sjajnoj Borhesovoj priči/ mikro eseju o Bardu. Zato i jeste veliki pjesnik.

I zato pripada svakome, zbog svog književnog talenta i umijeća, a ne zato što je bio ovakav ili onakav vladar, prvosveštenik, svetac, vojskovođa ili hajduk...

Uostalom, u njegovom slučaju, književna veličina se po nekoj sumnjivoj inerciji preliva i na druge njegove djelatnosti, koje su nerijetko bile i vrlo upitne. Kao recimo i najpodmukliji napad na Njegoša, a pod tim mislim na pokušaj da se pretvori u svetitelja. Naime, da za to ima osnova to bi crkva odavno uradila - Njegoš je politički upotrijebljen za srpski velikodržavni projekat još u XIX vijeku, ali nikome nije padalo na pamet da ga - formalno kanonizuje. Jer, ko god zaista hoće da vidi, nije li u njegovoj poeziji isuviše paganskih i jeretičkih impulsa? Konačno, ne može veliki pjesnik biti svetac. Bio bi to prilično sumnjiv oreol. Stvar je jednostvna: svetac ne može dalje od pravovjerja, a pjesnik mora...

Možda je najgovorljivija ilustracija Njegoševe pozicije u svijesti potomstva jedna pričica iz ranih devedesetih.

Jedan Starovarošanin (sa dna kace), podgorički Musliman pitao je prijatelja Crnogorca, iskreno zadivljen srčanošću kojom su antiratni Crnogorci branili svoje komšije muslimanske vjeroispovijesti (od politike tada jedinstvenog DPS-a, uzgred), zašto su to radili. Odakle ta potreba i tolika hrabrost, pitao je. Crnogorac mu je odmah odgovorio da su to radili jer su vaspitani na Njegošu. Zar nisu oni drugi stalno citirali Njegoša, pitao je Starovarošanin, ne malo začuđen.

Zato sam uvijek vjerovao da je povodom našeg najvećeg pjesnika pravo pitanje ne da li Njegoš, već - koji Njegoš. Veliki pisci su kao supermarket - možete uzeti mnogo toga, od vas zavisi sa čim ćete izaći na svjetlost dana.