PRAVA STRATEGIJA

S Rusijom postoji samo jedna tema za razgovor

Temeljno načelo evropskog bezbjednosnog sistema je da se agresija nikada ne smije tolerisati. I to ne treba mijenjati, kako predlaže Kremlj. Treba samo sačekati da u Rusiji na vlast dođe vlast spremna da poštuje teritorijalni integritet drugih država i obaveze koje je sama preuzela

769 pregleda 1 komentar(a)
Putin na sastanku sa Vitkofom i Kušnerom u Moskvi, novembar 2026, Foto: Rojters
Putin na sastanku sa Vitkofom i Kušnerom u Moskvi, novembar 2026, Foto: Rojters

Pošto su se ranije ovog mjeseca saglasili da nastave mirovne pregovore s ukrajinskim i američkim predstavnicima, ruski pregovarači iznenada su poželjeli da razgovaraju i o evropskom sistemu bezbjednosti. Bio je to očigledan pokušaj da se skrene pažnja sa hitne potrebe da se, nakon gotovo pet godina, postigne prekid vatre u brutalnom ratu koji ruski predsjednik Vladimir Putin vodi protiv Ukrajine.

Dok se činilo da nesposobni američki pregovarački dvojac, Džared Kušner i Stiv Vitkof, prihvata ruski predlog, Evropljani su odmah prepoznali o čemu je riječ. Ukazali su na to da je evropski bezbjednosni poredak već uspostavljen sporazumima čija je potpisnica i Rusija. Problem je jedino u tome što ga Rusija otvoreno krši. I upravo o tome treba razgovarati.

Evropski bezbjednosni poredak u osnovi se ne razlikuje od načela utvrđenih Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1945. godine. Usvojena nakon dva surova i krvava svjetska rata, Povelja UN-a kodifikovala je načelo teritorijalnog integriteta svih država i definisala zločin agresije kao najteže kršenje međunarodnog prava.

Evropski bezbjednosni poredak, koji se postepeno oblikovao pred kraj Hladnog rata, otišao je korak dalje. Kroz mukotrpne pregovore, koji su doveli do Helsinškog završnog akta iz 1975. godine, kao i kroz proces koji je doveo do usvajanja Pariske povelje 1990, Evropljani su osnovnim načelima tog poretka pridružili i odredbe o demokratiji, ljudskim pravima i ekonomskoj saradnji.

Naravno, povremeno je bilo neslaganja oko načina na koji treba primjenjivati obaveze iz tih sporazuma, a Rusija je tokom 2000-ih i u Gruziji i u Moldaviji otvoreno prekršila odredbe koje zabranjuju prisustvo oružanih snaga jedne države na teritoriji druge bez njene saglasnosti. Ti potezi izazvali su oštre rasprave, nakon kojih je Rusija počela da zahtijeva izmjene evropskog sistema bezbjednosti. Kremlj se, iz očiglednih razloga, protivio odredbama koje se odnose na ljudska prava i izbore, tražeći da budu izbrisane ili znatno ublažene.

Nije bilo teško razumjeti zašto. Talas takozvanih “obojenih revolucija” počeo je da zahvata region, naročito Gruziju i Ukrajinu, gdje su demonstranti zahtijevali demokratske reforme, vladavinu prava i čvršće veze s demokratskom Evropom. Po povratku na predsjedničku funkciju, nakon kratkog boravka na mjestu premijera kojim je zaobišao ustavna ograničenja, i sam Putin suočio se s masovnim demonstracijama u Moskvi.

Budući da je demokratski talas u to vrijeme zahvatao veliki dio svijeta, Kremlj je shvatio da su obojene revolucije u drugim zemljama podstakle prodemokratske proteste i na ulicama Rusije. Što je još važnije, znao je da prodemokratske snage mogu računati na moralnu podršku Zapada. Rusija je pokušala da iznudi nove pregovore kako bi se oslobodila ranije preuzetih obaveza u pogledu demokratije, ali niko drugi nije bio spreman da taj pokušaj i podrži. Poredak uspostavljen na samitima u Helsinkiju i Parizu ostao je netaknut.

U novije vrijeme, ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov skretao je pažnju na jednu odredbu iz dokumenta Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) iz 1999. godine, prema kojoj se potpisnice obavezuju da “neće jačati svoju bezbjednost na račun bezbjednosti drugih država”. Pritom potpuno zanemaruje drugu odredbu istog dokumenta, kojom se potvrđuje “neotuđivo pravo svake države učesnice da slobodno bira ili mijenja svoje bezbjednosne aranžmane, uključujući i saveze”.

Takva cinična selekcija samo onoga što mu odgovara nepoštena je čak i po Lavrovljevim mjerilima. Očigledno je da članstvo u NATO-u ili Evropskoj uniji doprinosi očuvanju mira i ni na koji način ne predstavlja prijetnju Rusiji. Demokratizacija u drugim zemaljama možda može ohrabriti i one koji se zalažu za demokratske promjene u samoj Rusiji, ali to nije ni krivica ni problem zemalja koje se demokratizuju, niti to ugrožava bezbjednost Rusije.

Putinu sada ostaje da pokušava da poništi odluke nekih evropskih država vezane za bezbjednost, a time i da dovede u pitanje njihov suverenitet. Taj je pokušaj, očigledno, unaprijed osuđen na neuspjeh. Finska i Švedska odlučile su da pristupe NATO-u ne da bi napale Rusiju, već zato što je Rusija upravo bila pokrenula sveobuhvatnu invaziju na susjednu evropsku državu. Nijedna razumna osoba ne može imati iluzija o tome šta je uzrok, a šta posljedica.

Možemo se nadati da će se u nekom trenutku otvoriti prostor za povratak mjerama izgradnje povjerenja i kontrole naoružanja. Ali dok rusko oružje dejstvuje, a ruske bombe padaju na civilna naselja u drugoj evropskoj zemlji, očigledno nije vrijeme za to.

Temeljno načelo evropskog bezbjednosnog poretka je odbacivanje agresije i poštovanje teritorijalnog integriteta drugih država. Taj poredak ne treba mijenjati; potrebno je samo sačekati da u Rusiji na vlast dođe režim spreman da ga prihvati. U narednoj rundi pregovora evropski predstavnici zahtijevaće hitan prekid ruske agresije na Ukrajinu. Dok se to ne dogodi, nema o čemu drugom da se razgovara.

Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije

Copyright: Project Syndicate, 2026.

Pogledajte još:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")