STAV

Studenti, zašto ćutite?

62 pregleda 12 komentar(a)
Beograd protesti, Foto: Twitter
Beograd protesti, Foto: Twitter
Ažurirano: 12.04.2017. 08:33h

‘’Hiljade nezadovoljnih studenata razočaranih izbornim rezultatima u Srbiji, već peti dan protestuju na miran i civilizovan način ulicama Beograda. Protest je nazvan simbolično - Protest protiv diktature.’’ (Rojters)

2017. godina, razgovor dva studenta u Beogradu:

Marko: Brate, jesi video koliko je Vučić glasova osvojio? Ono nije normalno. Bukvalno mi dođe da iz čista mira izađem na ulicu počnem da protestujem, ako ništa drugo, bar za ono onesvešćivanje kod Marića u emisiji.

Igor: Pa šta se čudiš, video si kakva mu je kampanja bila. Bukvalno je potopio sve ostale kandidate, što mu i nije bilo teško, s obzirom na to da je maltene sve medije stavio pod svoju kontrolu i da ima brdo keša. Užas, čini mi se da je gore nego pod Slobom.

Marko: A ti znaš kako je bilo pod Slobom, ne se*i, majke ti. Pričali ti ćale i keva.

Igor: U pravu si, ne znam kako je bilo pod Slobom, ali zato dobro znam kako je pod Vučkom. Prošlo leto su Joca i Žile iz kvarta pošli preko na šljaku, ovde nisu imali posla. Moramo da radimo nešto, čoveče. Država nam ide dođavola, ne moramo baš i mi s njom. I da, zaboravih da ti kažem, zvao me sad Neca, kaže da se okupljaju studenti kod Pravnog, izgleda da kreće neka ozbiljna priča sa protestima. Imaš pištaljke?

Marko: Majke ti? Do ja*a. Imam, donosim i za tebe. Idemoooo!

***

2017. godina, razgovor dva studenta u Podgorici:

Alen: A, brate, đe sjedosmo ođe, sunce me ubi. Jesam ti fino reka’ da idemo u City kvart u naš omiljeni lokal, znaš i sam da nam tamo gazda vazda obrne turu.

Stefan: Znam, čoče, no ko će mlatit’ sad do tamo. Sjedi đe si. No viđe li ove avetinje što štrajkuju po Srbiji? Ka’ da će promijenit nešto. Ljenčuge klasične, odma’ da ti rečem. Vučić kralj - mali Milo ga zovu, haha. Gospoče.

Alen: A što znam, možda si u pravu. Mada nije loše nekad ni da se pobuni čovjek, evo ja sam se bunio kući sve dok mi ne kupiše onog novog BMW-a, haha.

Stefan: Hahaha, lako ti se bunit brate moj kad ti je otac ministar. Što bi za mene, sina kontroverznog biznismena, reka’? No viđi, Lukas noćas pjeva, pa nazovi, života ti, kuma da nam rezerviše ono naše standardno. Biće ludilo.

Alen: Ada neću ga zvat brate, n’o idemo direktno tamo, znaš da nas mjesto vazda čeka. Biće vrhunski, vjeruj bratu svome.

***

Ne, ne karikiram. Ne, ne natežem. Ne, ne preuveličavam. Da, znam da ima izuzetaka. Da, znam da je svaka generalizacija opasna. Da, prisustvovao sam, direktno ili indirektno sličnim razgovorima. Ne, nisam ponosan na to.

Ipak, sasvim sam siguran u sljedeće: razlika u političkoj (ne)zrelosti, ovog naizgled istog naroda, je ogromna. Srbija, uz sve muke i tragedije koje je doživjela, i uz sve muke i tragedije koje je izazvala, zna da kaže ne. Zna da se drzne i glasno vikne ‘’Dosta!’’ I da, ta Srbija je miljama ispred nas. Srbija mijenja one koji je uništavaju. Sporo, ali mijenja. Srbija ima demokratiju, mi je nemamo. Srbija ima smjenjivost vlasti, mi je nemamo. Srbija ima m*da. Mi ih nemamo.

Studenti u Srbiji već danima na miran i civilizovan način protestuju, kako kažu, protiv latentne, umivene medijske, ali i druge diktature jednog čovjeka. Čovjeka koji je svega pet godina na vlasti. Da, pet. Dobro ste čuli. Vjerujem da bi se prosječan Crnogorac zapitao: ‘’Kako to da im je zasmetao neko posle samo pet godina?’’, ni ne pomišljajući da zapitaju sebe kako to da im ne smetaju gotovo tri decenije vlasti ovdašnjeg soft-diktatora, Mila Đukanovića.

Krećem od sebe: za svojih 25 godina života znam samo za jednog čovjeka na vlasti. Ponoviću, 25 godina života. Djetinjstvo, osnovna škola, srednja škola, fakultet, zaposlenje - sav moj životni put je stao u 25 godina premijerskog radnog staža jednog istog čovjeka. Stoga, biću potpuno otvoren, drzak i buntovan i upitati sljedeće svoje vršnjake:

Mladi ljudi, a pogotovo vi, studenti - gdje ste? Zašto ćutite? Zar ne pocrvenite od muke kad znate da je 11.000 vaših bivših kolega sada na birou rada? Zašto ispijate kafe dok majke gladuju ispred Skupštine? Zašto ne viknete na partijske botove koji vam svojom nespobnošću otimaju zaslužene poslove ispred nosa? Zaustaviću se, iako bih mogao postaviti još barem stotinu pitanja.

Dok studenti u Srbiji protestuju zbog pet godina vlasti Aleksandra Vučića, veliki dio crnogorskih studenata ispija kafe zbog 27 godina vlasti Mila Đukanovića. Stidim se što pripadam de-generaciji mladih ljudi koja ‘’žicka’’ po pet eura od roditelja za kafu ili pivo. Ne, nije me stalo oće li mi zamjeriti. Zapravo, volio bih da ovo makar jednog studenta zaboli, baš kao što je i mene zaboljelo. Nek ga trgne iz tog ružnog sna, pa makar i po cijenu mržnje i prezira prema piscu ovih redova. Neko je, čvrsto vjerujem, ovo morao reći. Biram grublji i suroviji način, baš onako kako bih volio da neko meni kaže.

Umjesto da mladi ljudi drmaju ovom državom, da protestima traže promjene, da zubima reže tražeći poslove, da prkose mafijašima na vlasti svim svojim bićem, oni, pazite dobro (!): u Skupštini Crne Gore prije par dana zahvaljuju Ivanu Brajoviću što im je otvorio oči oko NATO-a - dok nam stomaci, doslovce, krče od gladi!

Ponavljam, nije mi teško: dvije slike. Dvije grupe studenata. Dva mentaliteta. Na prvoj: hrabrost i neizvjesnost. Na drugoj: kukavičluk i lagodnost.

A ti, mladi čovječe, probudi se već jednom. Ustani. Dokaži da postojiš. Vrijeme je. Budi se i buni se. Nek te mladost vodi, baš kao što su njih vodile pare. Vikni. Krikni. Zaprijeti. Drzni se. Opsuj. Ne staj. Imaš pravo. Imaš obavezu. Imaj san. Imaj želju. Imaj petlju. Otjeraj ih gdje im je mjesto. Budi Slobodan. Budi svoj.

Budi mlad!

P.S. Ne podržavam Vučića jer je Milov (ratni) drug i jer mu ne opraštam devedesete.

Autor je dipl. ekonomista meksičkog Univerziteta i mr političkih nauka Univerziteta u Beogradu

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")