STAV

Glas sa pločnika

Sa ovim vrijednostima uz nepoštovanje prava i nerazumijevanje pravde, majke su razumjele - nema nam budućnosti
66 pregleda 4 komentar(a)
majke protest, Foto: Filip Roganović
majke protest, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 06.02.2019. 07:20h

Nakon svakodnevnih protesta koji nisu davali rezultate povodom smanjenja i preimenovanja naknada majke sa troje i više djece odlučile su da radikalizuju proteste i da jedna grupa žena štrajkuje glađu na pločniku ispred Skupštine. Kako vjerujem da se zakonodavna i izvršna vlast radi vlastitih manipulantskih namjera grubo poigrala interesima i životima žena koje primaju nadoknadu, pridružila sam se. Deset dana na pločniku ispred Skupštine potvrdile su (još jedanput) ono što se od ranije zna - u ovoj su državi zakoni paravani za zloupotrebu, institucije paravani za korupciju, a opozicija paravan za autokratiju.

Bilo je tu još mnogo čega što vrijedi zapamtiti za nauk, ali bih istakla nekoliko faktora koji mi ni nakon par dana nakon štrajka ne dozvoljavaju da prihvatim odluku Ustavnog suda koja je po svojoj suštini nepravična, a po načinu glasanja i mišljenju pravnih eksperata nije u skladu sa temeljnim pravima, što dodatno ukazuje na otuđenje vlasti od ljudi i svakodnevnog života.

Tridesetak žena (nekoliko je odustalo nakon par dana) je 11 dana u štrajku glađu dijelilo prostor ispred Skupštine, „prostor slobode“ kako su ga nazvale. U lišenosti od hrane dijelile su priče o sebi, svojim životima, porodici, šalile se sa tegobama i uslovima, dijelile brigu i nadu kako bi bilo podnošljivije. Sa pjesmama koje su usput stvarale, sa nevjericom da žive u državi čija ih vlast tjera na gladovanje, sa ljutnjom da ne dobijaju podršku onih koje su istoj situaciji i, najtužnije, sa povjerenjem u institucije sistema i ljudskost onih koji u njima obitavaju provodile su dane i noći. „Neće nas pustiti da ovdje umiremo“, govorile su iz dana u dan prateći izjave moćnika o bezbjednosnoj situaciji, o instruiranosti od strane opozicije sa ljutnjom. Nisu razumjele te bezočne izmišljotine, pravdale se i nudile argumente o svom teškom životu u kojem je naknada bila sigurnost za „stare dane“... Za tih 11 dana gradile su mrežu povjerenja i podrške, ali i postajale svjesnije konteksta u kojem ih drži aktuelna vlast. Teško su prihvatile istinu i naučile lekciju sa odlukom Ustavnog suda da u institucijama države ne stanuje ni zakon, ni pravda, ni moral, a brigu više nisu ni očekivale.

Sa pločnika smo upoznale u direktnom kontaktu vrijednosti koje državna i gradska vlast zagovara: demonstriranje sile (smjenjivali su se uredno policajci iznad naših glava, svih dana, nekoliko posljednjih, bez štitova, jer im je trebalo toliko da shvate da su dovoljno pokazali), nasilje nad dostojanstvom (izostanak obezbjeđivanja uslova za obavljanje higijenskih navika, nakon upornih apela udostojili su se da povremeno drže čistim pokretne WC iako do kraja protesta nismo uspjele da obezbijedimo da gradski WC u parku i noću bude u funkciji) nebriga prema gradu i prirodi (dokaz je izostanak pojačanog rada komunalnih službi za 24 dana dok je svakodnevno protestovalo po nekoliko stotina žena po više o 7-8 sati), projektovanje neistina (insinuacije da su žene instruirane od DF) i vladavinu strahom (izostanak veće podrške od ostalih majki koje primaju nadoknadu se jedino prijetnjama od strane vladajuće koalicije može objasniti).

Sa ovim vrijednostima uz nepoštovanje prava i nerazumijevanje pravde, majke su razumjele - nema nam budućnosti. Kako da to tupo i gluvo „uho“ vlasti razumije krugove podrške žena, tihu i nevidljivu solidarnost - žene su danima donosile sokove od svježeg voća i povrća i održavale naše zdravlje i energiju, žene su danima na improvizovanoj bini noći provodile kao podrška ženama koje štrajkuju glađu, iz različitih gradova, iz različitih uslova, žene su svakodnevno dolazile i u šetnjama pored nas ohrabrivale naše napore. To je, ma šta ko mislio, primjer demokratske borbe protiv pravnog nasilja. Nema tog političkog subjekta koji je u stanju da na ovaj način, nenasiljem i empatijom izvede ovoliki broj ljudi na ulice, dvadeset četiri dana. Dodatno, uputile su se u male akcije neposlušnosti (zaustavljanje saobraćaja) i bile izložene policijskom propitivanju, praćenju i „upozorenju“ .

Dok pišem, protesti uzimaju drugu formu a ja sam još uvijek fascinirana načinom vođenja, empatijom, odgovornošću i disciplinom koje sam svjedočila, tihom saradnjom različitih žena (nacionalno, klasno, obrazovno, kulturno) koje su demonstrirale ljudsku brigu svih dana štrajka, ali i radost, kreaciju i nadu. Žene-majke sa troje i više djece nastavljaju borbu, valja im se u tome pridružiti jer griješe one žene koje smatraju da ovo nije njihova bitka. Kada zakuca nepravda na njihova vrata, neće imati ko da se pobuni.

Na kraju čitava crnogorska javnost zna da ćemo solidarno (iz budžeta) i ubuduće plaćati sve politikantske manipulacije vlasti i opozicije (kao što je ovaj zakon kojim su majke prevarene radi dobijanja glasova) sve dok neko konačno ne bude odgovarao za ono što čini sa pozicije moći. U ovom slučaju, slijedeći i javno demonstrirajući osnovne principe (gore navedene) svoje politike, DPS je iskoristila priliku da pokaže da su sve poluge sile u njenim rukama i da se neće libiti da ih upotrebi. Sva javnost zna da su principi na kojima se zasniva zakon o majkama ostali isti i da je smanjenje bio samo jedan od kaprica DPS-a, ništa više.

Iskazujem duboku zahvalnost i poštovanje majkama sa troje i više djece koje su mi u tih jedanaest dana potvrdile vjerovanje da su drugačiji svijet i drugačija politika mogući i da se oni stvaraju iz koncepata brige i nenasilja, a ne iz patrijarhalne-autoritarne matrice moći.

Autorka je aktivistkinja Anime