Zabjelo

Sretoh onomad Zabjelčanina, nekadašnjeg košarkaša, Bata Radunovića, dugogodišnjeg carinika, odskora penzionera.

- E, ne bih se - veli - vratio na posao, pa da mi daju ne znam što! Uživam kao penzioner. A ovaj časopis, „Glas Zabjela“, mogu ti reći, baš lijepo izgleda...

Izašle novine, „za stare i mlade sa Zabjelom u srcu“, na tridesetak strana, u boji. Glavni i odgovorni urednik, mlađani Vladan Đurišić; a članovi redakcije, kako piše u impresumu, “vjerni žitelji našeg Zabjela”.

Pohvalih časopis.

- Ja sam polaskan što ste mi Vi pisali pa i da nijeste pohvalili časopis. Sa oduševljenjem sam pročitao Vaš mejl - kaže glavni i odgovorni urednik “Glasa Zabjela”, Vladan Đurišić. - Ja zaista mislim da pisana riječ i dalje može pronaći put do srca čitalaca, iako su mlađe generacije sve više usmjerene na internet, društvene mreže i elektronska izdanja. Ima nešto u čovjeku što ga tjera čitanju i pisanju, pa tako vjerujem i da internet ne može zamijeniti osjećaj papira koji šuška pod rukama. Iz tog uvjerenja, a iz želje da neke stvari pokrenemo na bolje, da mlade odvratimo od društvnih mreža i loših uticaja, rodila se ideja da stvorimo ovaj časopis. Vi ste odmah razumjeli da to nije lako; časopis distribuiramo besplatno, nadajući se da ćemo makar reklamnim oglasima pokriti troškove štampanja, dok će redakcija nastaviti da piše volonterski...

Časopis donosi zanimljive priloge: Zabjelo kroz istoriju; o porodicama koje su se početkom prošlog vijeka doseljavale na Zabjelo. Tu je i opis spomenika ispod Ljubovića, đe su 1943. godine italijanski fašisti strijeljali trideset rodoljuba. Zatim, predstavljanje Resursnog centra za obrazovanje i osposobljavanje „1. jun“, koji se decenijama nalazi na Zabjelu. Pažnju izazivaju savjeti mlade psihološkinje Radmile Stupar Đurišić, rođene u Novom Sadu; diplomirala psihologiju prva u generaciji; udala se i postala Zabjelčanka. U “Glasu Zabjela” ona potpisuje tekst pod naslovom “Mogu li naučiti kako da budem srećan”. Za sreću je - veli - potrebno dobro poznavanje sebe; Radmila će, kako naglašava u uvodnom tekstu, u narednih nekoliko brojeva odgovarati na pitanja čitalaca, pomagati im da riješe svoje dileme. Interesantna je priča o fudbalskom klubu „Zabjelo“, osnovanog 1963. godine “ispod murve Đurišića”, te o uspješnim mladim zabjelskim preduzetnicima; tu su i rubrike Zabjelčani u dijaspori; Kutak za najmlađe...

Prononsirani dječji pjesnik, rođeni Zabjelčanin, Bećo, pjeva:

Ja se plašim da ne prija/ tim žabama hladna voda,/ pa sam zato stigla i ja,/ to doktorka reče roda.../ Što se tiče tvog pregleda, / i mi žabe nešto znamo, / čudno nešto to izgleda, / prevarit se mi ne damo. / Što se tiče dijagnoze,/ tebi hvala rodo gladna,/ slabe su ti te prognoze,/ nama prija voda hladna…

A Zabjelo, nekad radnička četvrt, u južnom dijelu Podgorice, s Pobrežjem i Zelenikom, gotovo četrdeset hiljada stanovnika; veće od većine crnogorskih gradova; sada ima časopis koji će izlaziti dvomjesečno, i, kako u uvodniku naglašava „grupa volontera i žitelja Zabjela od rođenja“, promovisaće prave vrijednosti, duh, ne samo Zabjela, nego i Podgorice...

U doba socijalizma izgrađene su na Zabjelu dvije škole, tri vrtića, stambeni blokovi, Ulica Vojislavljevića… A onda, dugo, gotovo ni ekser nije ukucan.

I: svinula odnedavna rekonstruisana Ulica Radosava Burića; krenule sa Zabjela biciklističke staze…

- Zabjelu nedostaju mnoge stvari, a prije svega centar za kulturu sa salom od petsto mjesta - kaže zabjelski pjesnik, Bećo. - A ne bi bilo loše napraviti i jedan zatvoreni bazen, da bi đeca mogla plivati cijele godine, znajući da je Zabjelo oduvijek imalo vrhunske plivače i skakače u vodu…

Grad bez tramvaja nije grad. Priželjkuju Zabjelčani da sa Zabjela zakloparaju tramvaji. Podgorici nedostaje i opera; mogla bi se, vele, sagraditi na Zabjelu, đe još ima prostranih livada.

Zabjelo ima “Zabjelsku Vektru”, zgrade, “Splićanku” i “Seljanku”, solitere “Dva pendreka”; odnedavno i “Zabjelski toranj”, odakle se pruža divan pogled na Podgoricu, okolna brda i planine. Sve je više šetača i rekreativaca oko tornja.

Zabjelčani su svoji; skromni, duhoviti, jednostavni, druželjubivi... Vole zabjelske bijelo-crvene fudbalere; očekuju da će njihov omiljeni Fudbalski klub “Zabjelo” postati crnogorski prvoligaš . Sada su prvi put dobili i svoj list, koji volonterski uređuje nevelika ekipa na čelu s Vladanom Đurišićem i njegovim sestrama, koje mu pomažu…

- Ideja nam je da damo našim sugrađanima mogućnost da se izraze, da nam pošalju interesantne anegdote, priče, da se povežemo jedni s drugima - priča mi urednik Đurišić. - Da ne ostanemo otuđeni u ovom vremenu. A Zabjelo ima toliko toga što vrijedi da ostane zapisano...

Autor je novinar i pisac