Kad su crnogorski vladari prvi put dramatično ustvrdili da su zamalo postali žrtva puča koji je podržala Rusija - čiji su zavjerenici namjeravali da ubiju tadašnjeg premijera, Mila Đukanovića, teško da su i sanjali da će velika evropska sila sa tolikim entuzijazmom prihvatiti njihovu priču koja zvuči malo vjerovatno.
Mjesecima kasnije, uprkos brojnim neodgovorenim pitanjima, uključujući i ono da li je bilo pokušaja puča, vlasti u Britaniji i dalje insistiraju na puču - ne kao tvrdnji, već kao uvrđenoj činjenici - kao živi dokaz da Vladimir Putin ne preza ni od čega - pa ni od ubistva evropskih lidera - kako bi ponovo uspostavio moć Rusije na Balkanu.
Odluku Britanaca da prihvate “rusku zavjeru u Crnoj Gori” kao spoljno politički princip, koji će se ponavljati ad nauseam, promovisana je u Sandej telegrafu, 19. februara. Ove autoritativne, “kvalitetne” novine, bliske vladajućoj Konzervativnoj partiji, iznenada su su - sigurno na iznenađenje svojih čitalaca - posvetile cijele tri strane ovoj temi pod zlokobnim naslovom, “Rusija planirala da zbaci crnogorsku vlast”. U seriji članaka “bez daha”, Telegraf citira crnogorske zvaničnike doslovce, a značajno bez dovođenja u pitanje njihovih tvrdnji o dešavanjima 16. oktobra. Protivtvrdnje opozicije su bile odbačene u par redaka i kao predvidljivi izgovori poslušnika Kremlja - što samo po sebi predstavlja veliki zaokret u odnosu na dane kada su opozicione partije na Balkanu mogle da računaju da će biti saosjećajno saslušane na zapadu.
Ova balkanska ofanziva nije prestala. List se vratio temi i narednog dana, kada je izvijestio da je neimenovani ali visoki zvaničnici britanske vlade “duboko uznemireni ulogom Rusije u zavjeri za puč u Crnoj Gori”.
Britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson potom je preuzeo štafetu, ne jednom već dva puta, prvo početkom marta a potom u Briselu, uoči posljednjeg samita EU, kada je izjavio da je “Rusija umiješana u podrivanje zemalja na zapadnom Balkanu- vidjeli ste šta se desilo u Crnoj Gori.” U izjavi za britansku TV stanicu ITV prošle nedjelje, Džonson je ponovio svoju tvrdnju, konstatujući da “postoje mnogo dokaza da su Rusi sposobni za razne vrste prljavih trikova, uključujući i pokušaj puča u Crnoj Gori i mogući pokušaj atentata”.
Džonson je i ranije govorio preko reda, ali oko crnogorskog pitanja nema naznaka da se Dauning stritu - sjedište premijerke- distancirao. Naprotiv, premijerka Tereza Mej je zadržali isti stav na samitu EU u utorak u Briselu. “U svjetlu navodnog planiranog puča u Crnoj Gori, pozvaću sve nas da uradimo više kako bi se suprotstavili ruskoj destabilizirajućoj kampanji dezinformisanja i na podizanju svijesti o zapadnoj posvećenosti ovom regionu,” rekla je Mej.
Za crnogorsku vladajuću stranku, britansko bezuslovno prihvatanje njihove verzije događaja od prošlog oktobra je kao dar sa neba.
Ne tako davno, bilo je dosta priče da Zapad želi da vidi leđa Đukanoviću i njegovim saveznicima u vladajućoj DPS. Tada su se suočavali sa neugodnim pitanjima o krijumčarenju cigareta, neosnovanom bogaćenju, korupciji i namještenim izborima - da ne pominjemo misterioznu smrt neprijateljski nastrojenog novinara.
Sada je jasno da su u očima Londona te zebnje nestale, a pregazila ih je hrabrost male Crne Gore da se suprotstavi ruskom medvjedom.
Sada kada britanski lav grli crnogorskog orla u svom toplom krilu, postavlja se pitanje u kom pravcu može iči taj odnos - državna posjeta? Glava zaboli od ideje da Đukanović - možda vremenom ponovo vraćen na mjesto predsjednika - kako jezdi duž Mola (ulice koja vodi Trafalgar skvera do Bakingemske palate) u kočijama na putu na državničku večeru u palati, ali i čudnije stvari se dešavaju. Još sedamdesetih godina Laburistička vlada je natjerala Kraljicu da sa počastima ugosti masovnog ubicu Čaušeskua.
Ipak, uživajući u centru pažnju Velike Britanije, Crnogorci ne bi trebalo da se previše oslanjaju na njenu iznenadnu brigu za njihovu nezavisnost. Rusija je ta koja Britaniju zanima - u neprijateljskom smislu - a ne Crna Gora. Još od američkih izbora, priče o zbližavanju SAD pod Donaldom Trampom i Rusije su alarmirale Veliku Britaniju, koja se nikad nije puno uzdala u njemačku i francusku posvećenost NATO-u i tome da se Rusija drže podalje - očekujući od SAD da anti-ruski front drži pod kontrolom.
Odbijanje da se odustane od priče o „crnogorskom puču“ predstavlja dio šireg narativa, koji za cilj ima da ubijedi novu i netestiranu administraciju u Vašingtonu da je svaki korak ka zbližavanju sa Putinom budalast. Crnogorci bi trebalo da se prisjete, da su Britanci, više od bilo koje druge zapadne sile, sa strašću “usvajali” balkanske države, a zatim ih zaboravljale.
Ko se sad sjeće manije za Grčkom koja je harala Britanijom 20-ih godina 18. vijeka, ili kasnije skoro pa histerije zbog Bugarske 1870-ih. Tokom „bugarske agitacije“, kako je postala poznata, na hiljade Britanaca stajalo je na kiši u jugoistočnom Londonu da čuje liberalne državnike kako grme o turskim zločinima u Bugarskoj, a bijes javnosti na kraju je srušio vladu konzervativaca. Ali, „bugarska agitacija“ je došla i prošla, i nakon što je prošla niko više nije ni pomislio na Bugarsku, sigurno ne sve do Prvog Svjetskog rata, kada su Britanci bili zauzeti slavljenjem „Dana Kosova“ i dijeljenjem kopija srpske himne po ulicama.
Postoje određene fiks ideje u britanskoj spoljnjoj politici: jedna je da drži Amerikance na svojoj strani, druga je da drži Ruse daleko. Crne Gore tu puno nema, i ako ima - ne zadugo.
(BIRN)
Bonus video:
