VIŠE OD RIJEČI

Izdajnici

Od tolike upotrebe, riječ “izdajnik” u golemoj mjeri je devalvirala
81 pregleda 29 komentar(a)
Ranko Krivokapić, Foto: Filip Roganović
Ranko Krivokapić, Foto: Filip Roganović
Ažurirano: 04.03.2017. 07:37h

Sva se zemlja u izdaju slomi... Gdje se god okreneš poteže se “izdaja”. Izdajnik izgleda čuči u svakom Crnogorcu. Krivokapića nazivaju izdajnikom oni koji su, zahvaljujući i njemu, prešli na “pravu stranu istorije”. On im odgovara tako što Vladu naziva izdajničkom i time objašnjava što niko od opozicije ne želi sa njima. Jer, sa izdajnicima - niko neće, kaže. Hajduković, pak, govori o izdajnicima i veleizdajnicima.

Saopštenja podmlatka vladajuće partije - posebno ako su u fokusu URA ili SDP - izgledaju kao da ih piše onaj lik iz Nolanovog Mementa, sjećate se tipa koji pamti samo posljednjih petnaest minuta? Samo dodajte nepristojnost svakako dužu od petnaest minuta - i to je to. I oni potežu izdaju... Tako “junoše”. (Ovako su na sjednicama CK SK Jugoslavije nekada zvali Đukanovića i njegove pučiste, a oni su mislili da je to neka uvreda. Tada nisu baš poznavali crnogorski jezik, reklo bi se.)

Onda, tu su gospoda iz Fronta i mitropolit SPC u Crnoj Gori koji takođe vole da proizvode izdajnike. Samo, za njih je izdajnik ko god ne vjeruje i ne slijedi Amfilohijeve političke poruke. A najveća izdaja, po njemu je, ako je čovjek Crnogorac u Crnoj Gori.

Tako da je, kako god okreneš, Crna Gora, ako vjerujete ljudima na javnoj sceni, puna izdajnika. Odnosno, malo je vjerovatno da postoji bilo koji dio političkog spektra koji nije pokriven kvalifikacijom “izdajnika”. Što činiti sa toliko “izdajnika”?

Pretpostavljam da se to neće svidjeti nikome od aktera političke scene, ali, nije mi ni namjera da se njima dopadnem, čak bih to, takvu potrebu za dopadanjem, smatrao estetski krajnje problematičnom: ovakva - dvosmjerna - frekventnost kvalifikacije “izdajnik” upućuje na značajan stepen neozbiljnosti na crnogorskoj političkoj sceni.

Naime, najniži nivo sukoba mišljenja (a politika to jeste, ili bi to morala biti), odražava se upravo u potrebi aktera da svako drugačije mišljenje radikalno diskvalifikuju. Tome i služi nominacija “izdajnik”. Problem je što takav manir poništava ne samo dijaloški princip, već i dijalektički okvir sukoba mišljenja. To porađa sljedeći nivo problema: ne samo da ne postoji međusobno djelovanje, već nije ni moguće. Umjesto toliko izdajnika, bilo bi bolje da neko pokuša ubjedljivo objasniti probleme koji se skrivaju iza ovakve histerije.

Opet, sam pojam “izdajnika” podrazumijeva neki vrednosno nesporan prostor, konsenzualno usvojen od strane zajednice, a izdajnikom postaje svako ko nije saglasan sa takvim rasporedom stvari. Dakle, onaj koji izriče presudu “izdajnika” uvijek to radi u ime nekog stava za koji vjeruje da je nedodirljiv, nesporan. A što je to u Crnoj Gori nesporno?

Bolje bi bilo da čujemo druge, mnogo preciznije kvalifikacije. Vjerujem da bi se u tome i građani (kojima se političari obraćaju) lakše snašli.

Evo uzmite Marovića. Otkad je priznao da je kriminalac, i to ne bilo kakav, već mastermajnd, niko mu više ne govori da je izdajnik. Ako je neko terorista, ili lopov, ili krivotvoritelj, ili nasilnik - to treba tako i objasniti. Izdaja je suviše arbitrarna kategorija. Treba insistirati na konkretnostima.

Na koncu, kod tolike upotrebe, riječ “izdajnik” u golemoj mjeri je devalvirala, da u današnjoj Crnoj Gori gotovo da više ništa ne znači.

Tako da mi je zanimljivija kvalifikacija u aktuelnoj “razmjeni vatre” bila ona o Pink Crnogorcima. Ona je zabavnija za semantičko sjenčenje. U slučaju prvoga Pink Crnogorca, nekada je bilo “Pinki je video Slobu”, a danas se, ko umije da gleda, sve vidi na Pinku. Istinska priroda crnogorske vlasti, ali i današnjeg crnogorskog društva. I realni duhovni dometi prvog među Pink Crnogorcima.

Preporučujemo za Vas