STAV

(Ne)sloboda izbora

Povratak izgubljene srednje klase i ideala koje ona predstavlja bi bio trn u oku korumpiranoj vlasti
129 pregleda 0 komentar(a)
novac, dokumenta, ekonomija, Foto: Shutterstock
novac, dokumenta, ekonomija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 27.02.2017. 09:18h

Prvi ekonomski princip glasi: ljudi se suočavaju sa izborom. Bjelaši ili zelenaši? Partizani ili četnici? Milo ili Momir? NATO ili Rusija? Toliko teških, vječitih tema za sažvakati, a moguć je samo jedan izbor. Ili se nama tako čini. Onog trenutka kada je naše pravo na izbor svedeno na nametnute, kolosalne, „istorijske“ teme ili događaje za koje neutemeljeno vjerujemo da će naš „izbor“ imati značaj ili bilo kakav uticaj, naša stvarna sloboda izbora je ugrožena, udaljavamo se od svojih problema, tema i izbora. Ne živimo juče, ni sjutra, već danas, upravo ovog trenutka. Treba da se borimo za svoje bitke, a ne neke tuđe, veće, značajnije, vanvremenske - nepostojeće.

Poboljšanje ekonomske situacije je preduslov za rješavanje zdravstvenih, obrazovnih, socioloških, kulturoloških problema s kojima je naše društvo opterećeno. Ekonomija je ono što nas suštinski najviše tišti i tangira, a što je nedovoljno zastupljeno u medijima i javnosti. Olako prihvatamo servirano, bez ikakvog otpora, ne baveći se javnim budžetom i enormnim zaduživanjem ili poskupljivanjem goriva i struje, već Njegošem i Kosovkom djevojkom. Ekonomski stabilan pojedinac je u manjoj mjeri vođen strahom od onog koji je na ivici egzistencije. Manje straha znači i više promišljanja, interesovanja, putovanja i upoznavanja drugih kultura, proširivanja vidika, i u krajnjem dolazi do većeg nivoa samospoznaje i svijesti čovjeka. Tu dolazimo do odgovora kome nije u interesu da imamo više takvih građana. Povratak izgubljene srednje klase i ideala koje ona predstavlja bi bio trn u oku korumpiranoj vlasti.

U ekonomskoj teoriji se svaka vlada susrijeće sa izborom između efikasnosti i pravičnosti. Što je raspodjela pravednija, ekonomski kolač je manji. Kod nas je nepravedno podijeljen, ali nekim čudom nije veći, zbog neograničene pohlepe i lošeg vođenja ekonomske politike. Možda su njeni kreatori željeli preveliki kolač, ali nikako da utole glad. Nažalost, ostale su samo mrvice na stolu, a za poslugu ni to. Ova anomalija će se vjerovatno u budućnosti izučavati kao „crnogorski paradoks”. Ali da nesreća bude veća, najgore tek slijedi. Da bi se pokrio budžetski deficit Vlada će se samo ove godine zadužiti 454 miliona eura. Ne bi ni to bio toliki problem, da se od tog iznosa neće potrošiti 220 miliona (?!) za finansiranje dugova iz prethodnog perioda. Pri tom, ovaj iznos ne uključuje kamatu koja će biti otplaćena ove godine (95 miliona). Dakle, zadužujemo se da bismo vraćali kredite od ranije. To je ravno finansijskom samoubistvu.

Ali mi nastavljamo da živimo. Ili bolje reći - preživljavamo. Čitamo novine i portale (ne i knjige), gledamo televiziju (ne i dokumentarce). Između svega onoga što su drugi odabrali da nam prikažu, mi “biramo”. Vremenom se kreira šablon, okvir dozvoljenog, koji pratimo jer to tako treba, ne razlikujući ni jedan dan od prethodnog. Idemo negdje, a stojimo nepomično, izmanipulisani i prevareni, utapamo se u masu i ne uspijevamo da napravimo iskorak u odnosu na sumorni prosjek. Zato nam senzori najosjetljivije rade na 1389. i 1918. a ne čuju se na 2017, ekonomiju, finansije, javni dug, bruto društveni proizvod, nezaposlenost, cijene, kamate, inflaciju. Jer emocije su važnije od punog stomaka. A i privlačnije je baviti se epskim stvarima nego onim svakodnevnim. Tu se može napraviti paralela sa dječjom maštom, snovi i ideali su slađi od stvarnosti - domaćeg zadatka. Ali većina djece ga na kraju i uradi, pa makar protiv svoje volje. Mi im ne dajemo primjer, jer ne radimo svoj domaći zadatak. Nego radije izigravamo nastavnike istorije, iako je većina nas bježala sa časova kad smo bili učenici.

Kao društvo smo odavno izgubili slobodu, a možda je nikad nijesmo ni imali. Ali slobodu izbora kao pojedinca niko nam ne može oduzeti - da li ćemo živjeti život dostojan čovjeka i donositi svoje odluke ili preživljavati uz nacionalistički folklor. Kada krenemo da se bavimo stvarima koje su važne za nas, možda ni sloboda kao ultimativna kategorija neće biti van našeg domašaja. I neće se pojavljivati samo u domenu mašte i ličiti na neostvarljivi ideal.

Autor je ekonomista