Obradovao nas je novi ministar prosvjete predlozima o uniformama za djecu u školama. Čitam, stavio je na javnu raspravu pitanje „uniformi“. A prije nego se raspravljalo djeca su već obučena! Tu manipulaciju i zloupotrebu ću u ovom trenutku ostaviti po strani. Pitam se: o čemu nam je javno raspravljati? A o čemu nam je javno ćutati?
Raspravljaćemo o uniformama. Ćutaćemo o „roze” i „bijelom“. Ćuti Odbor za rodnu ravopravnost, ćuti Odjeljenje za pitanje rodne ravnopravnosti, ćuti Ombudsman, svi odgovorni ćute na masovnu diskriminaciju. Do naknadne pameti ili znaka odozgo, model sa „zakonom o majkama” je uspješan. Nema odgovornih. Pretpostavljam institucije čekaju „predstavke potkrijepljene činjenicama“ od strane građana/ki ili NVO (krpe za sve).
Svi navedeni su izgleda slijepi za boje pa ne vide razliku, a još manje simboliku, između „bijelog“ i „roze“. Diskrimincija se u Crnoj Gori podrazumijeva, ona je neupitna i nediskutabilna, duboko utemeljena u vaspitno-obrazovnom sistemu. Diskriminacija je domaći zadatak zaposlenih u institucijama - da urade suprotno onome što su evropski standardi. Strategije, deklaracije i zakoni - sve će to biti proglašeno biznisom NVO jer institucije nemaju namjeru da ih sprovode. Nije više crveno i plavo, pretpostavljam, zbog neke skrivene poruke iz ovih boja. Nije ni roze i svijetlo plava, to bi valjda bilo „prozirno“. Toliko nas potcjenjuju. Vjeruju da „krečenje-farbanje-bojenje“ svuda uspijeva. Iz svakodnevnog i decenijskog iskustva znaju da je krečenje najprofitabilnija disciplina - krečenje zločina, krečenje pljačke, krečenje kriminala, krečenje diskriminacije. Okrečili su i diskriminaciju nježnim bojama. I „čistinom“ za muški rod. Zbog ove bijele izvještaj za EU za poglavlje 23 i 34 bilježi napredak. Milioni su potrošeni da bi se razumjela suština, da bi se ubjeđenja promijenila, da bi se ratnički duh utemeljen na predrasudama proisteklim iz razlike promijenio, da bi se odnosi humanizovali. Ništa od toga! Stali su iza uniforme različitih boja i mi ih moramo obući. Edukacije o rodnoj ravnopravnosti će se temeljiti na predavanjima o „roze i plavom iz porodilišta“, da bi svi stali iza SLJEPILA kako bi podržali diskriminaciju i nasilje.
Tražim da javno progovore svi oni/e koje sam navela o argumentima koji su ih vodili da operedijele roze i bijelu boju za uniforme ili ih naveli da ćute o jasnoj rodnoj diskriminaciji, iako im je osnovni zadatak da na nju ukazuju i da je osuđuju. O zakonima neću ni riječi, jer se oni ionako ne sprovode. Predstavku o diskriminciji po ovom pitanju ću napisati navedenim institucijama kada javno izjave da su slijepi za boje, a do tada nemam kome da se obratim jer u ovom bojenju vidim namjeru da pola vijeka nisu htjeli da uče kako bi održavali politiku kontinuiteta, a to je da primaju plate na račun uspostavljanja politika rodne ravnopravnosti a da neuspjehe pripisuju našem mentalitetu. Njihovo sljepilo je valjda osnovno sredstvo za rad.
Možda sam ja potpuno u krivu, možda se ipak desio napredak, možda su bijelo i roze obilježja odjeljenja koje djeca pohađaju, a ne utemeljenje i podržavanje diskriminacije.
Autorka je aktivistkinja
Bonus video:
