STAV

Slijepi za boje

Diskrimincija se u Crnoj Gori podrazumijeva, ona je neupitna i nediskutabilna, duboko utemeljena u vaspitno-obrazovnom sistemu
76 pregleda 6 komentar(a)
Savo Pejanović đačke uniforme, Foto: Zoran Đurić
Savo Pejanović đačke uniforme, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 07.02.2019. 01:37h

Obradovao nas je novi ministar prosvjete predlozima o uniformama za djecu u školama. Čitam, stavio je na javnu raspravu pitanje „uniformi“. A prije nego se raspravljalo djeca su već obučena! Tu manipulaciju i zloupotrebu ću u ovom trenutku ostaviti po strani. Pitam se: o čemu nam je javno raspravljati? A o čemu nam je javno ćutati? 

Raspravljaćemo o uniformama. Ćutaćemo o „roze” i „bijelom“. Ćuti Odbor za rodnu ravopravnost, ćuti Odjeljenje za pitanje rodne ravnopravnosti, ćuti Ombudsman, svi odgovorni ćute  na masovnu diskriminaciju. Do naknadne pameti  ili znaka odozgo, model sa „zakonom o majkama” je uspješan. Nema odgovornih. Pretpostavljam  institucije čekaju „predstavke potkrijepljene činjenicama“ od strane građana/ki ili NVO (krpe za sve). 

Svi  navedeni su izgleda slijepi za boje pa ne vide razliku,  a još manje simboliku,  između „bijelog“ i „roze“.  Diskrimincija se u  Crnoj Gori podrazumijeva, ona je neupitna i nediskutabilna, duboko utemeljena u vaspitno-obrazovnom sistemu. Diskriminacija je domaći zadatak zaposlenih u institucijama - da urade suprotno onome što su evropski standardi.  Strategije, deklaracije i zakoni - sve će to biti proglašeno biznisom NVO jer institucije nemaju namjeru da ih sprovode.  Nije više crveno i plavo, pretpostavljam, zbog neke  skrivene poruke iz ovih boja. Nije ni  roze i svijetlo plava, to bi valjda bilo „prozirno“. Toliko nas potcjenjuju.  Vjeruju  da „krečenje-farbanje-bojenje“  svuda uspijeva.  Iz svakodnevnog i decenijskog iskustva  znaju da je  krečenje najprofitabilnija disciplina - krečenje zločina, krečenje pljačke, krečenje kriminala, krečenje diskriminacije. Okrečili su i diskriminaciju nježnim bojama. I „čistinom“ za muški rod.  Zbog ove bijele  izvještaj za  EU za poglavlje 23 i 34 bilježi napredak. Milioni su potrošeni  da bi se razumjela  suština, da bi se ubjeđenja promijenila, da bi se  ratnički duh utemeljen na predrasudama proisteklim iz razlike  promijenio, da bi se odnosi  humanizovali. Ništa  od toga! Stali su  iza uniforme različitih boja  i mi ih moramo obući. Edukacije  o rodnoj ravnopravnosti  će se temeljiti na predavanjima  o „roze i plavom iz porodilišta“,  da bi svi stali iza SLJEPILA  kako bi podržali diskriminaciju i nasilje. 

Tražim da javno progovore svi oni/e koje sam navela  o argumentima koji su ih vodili da operedijele roze i bijelu boju za uniforme  ili ih naveli da ćute o jasnoj rodnoj diskriminaciji,  iako im je osnovni   zadatak da na nju ukazuju i da je osuđuju. O zakonima neću ni riječi, jer se oni ionako ne sprovode. Predstavku  o diskriminciji  po ovom pitanju  ću napisati navedenim  institucijama  kada javno izjave da su slijepi za boje,  a do tada nemam kome da se obratim jer u ovom bojenju  vidim namjeru  da pola vijeka  nisu htjeli da uče kako bi održavali  politiku kontinuiteta,  a to je  da  primaju plate na račun uspostavljanja politika rodne ravnopravnosti a da neuspjehe pripisuju našem mentalitetu. Njihovo sljepilo je valjda osnovno sredstvo za rad.

Možda sam ja potpuno u krivu, možda se ipak  desio napredak, možda su bijelo i roze  obilježja odjeljenja  koje djeca pohađaju, a ne utemeljenje i podržavanje  diskriminacije.

Autorka je aktivistkinja