Poslije školovanja u petrogradskom institutu „Smolni“, ćerke knjaza Nikole vratile su se u crnogorsku prijestonicu, đe je Knjaza, za snjegopadnih noći cetinjskih, morila briga kako da ih razuda.
„Dugo se borio sa tim očajnim mislima“ - zapisao je vojvoda Gavro Vuković, ministar inostranih djela Crne Gore. - „Udati toliko kćeri izvan zemlje, za kakvim prinčevima, znao je da to nije moguće, mada su bile zdrave, lijepe i duhovite, ipak, znao je da se neće niko polakomiti da ih zaprosi, jer je svak bježao od visokih titula sa praznim torbicama. Udati ih u Crnoj Gori još teže je bilo zamisliti. Odgojene u raskoši, sa velikim idejama o svom visokom, knjaževskom rođenju, na prestolu, one se ne bi mogle vidjeti u niskim i mračnim crnogorskim kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane. One bi se smatrale ponižene kad bi pošle za kojim mladim crnogorskim kućićem, s malim imanjem, a nikakvim školovanjem. Ni Knjaz ni država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, niti miraze, niti kakve apanaže. Oni bi zahtijevali da zauzmu sve važnije položaje u državi, da na njima planduju, a da ne čine ništa…”
Ali, Knjaz je, zahvaljujući ponajviše vojvodi Gavru Vukoviću, svoje ćerke razudao po evropskim dvorovima. Jedna od njih, knjeginja Milica, udala se u Rusiji za Velikog knjaza Petra Nikolajeviča Romanova. Dobili su sina Romana i ćerke, Marinu i Nadeždu, izbjegli na Zapad i tako se spasli tragične sudbine većine Romanovih u Oktobarskoj revoluciji. Roman ima dva sina, Nikolaja i Dimitrija.
Na Rothus placu
I: zatekoh se, jednog proljeća, u Kopenhagenu; nanio me put. Na Rothus placu sjedim s princom Dimitrijem Romanovim, visokim zvaničnikom “Den danske bank”. Stasit, u lijepo skrojenom pepeljastom odijelu, bijela lica, dugih ruku, pravi plemić.
Sjeća se svoje babe, knjeginje Milice, njenih sestara, kraljice Jelene, knjeginjica Ane, Anastasije i Ksenije.
- Bile su to bake zlatnog srca - kaže Dimitri Romanov. - Ana je, recimo, uvijek pomagala ljudima. Bila je najmodernija od svih crnogorskih princeza. Energična; vozila je automobil. I njen suprug, knez Franc Batenberg, bio je dobar čovjek. Godine 1914. nije htio da ide u rat već je otišao kod brata u Njemačku. Sve ćerke kralja Nikole bile su obrazovane, izuzetno inteligentne, plemenite…
Podsjećam Romanova da je Ana, koja je umrla 1971. u svojoj devedeset sedmoj godini, bila ekologista.
- Da. U pravu ste. Ana je bila ekologista još kad se za ekologiju, takoreći, nije ni znalo - veli Dimitri Romanov. - Živjela je u Švajcarskoj. Tamo je živjela i moja tašta i kad sam išao da je posjetim, uvijek sam odlazio kod Ane, koja mi je pričala o ekologiji. Govorila je da su fabrike zatrovane štetnim gasovima i nijesu dobre za zemlju i vodu. Sad vidim kako je sjajno predvidjela budućnost. Uvijek je vodila računa o pravilnoj ishrani, preporučivala ljudima zdravu hranu. Obožavala je mog oca. Kad god smo dolazili u Švajcarsku, išli smo kod Ane na ručak, a ona bi nam uvijek davala po neki poklon ili bi nam iz njenog džepa izvadila i dala po pedeset franaka. Protiv Crne Gore i Rusije niko nije smio ništa da kaže…
Crnu Goru je Dimitri Romanov posjetio tek 1978. godine, poslije slučajnog susreta s Crnogorkom, Stanom Tomašević, tadašnjom ambasadorkom SFRJ u Danskoj. Razgovarao je s njom nekoliko puta; želio da vidi zemlju svoje babe Milice, koja mu je o Crnoj Gori puno pričala.
- Zašto ne dođeš? - pitala ga je ambasadorka Tomašević.
- Ne znam da li sam tamo dobrodošao?!
- Svaki prijatelj naše zemlje uvijek je dobrodošao. - rekla mu je ambasadorka.
Kad je stigao u Crnu Goru, oduševio se.
- Vidio sam velike, lijepe hotele koji su me impresionirali - sjeća se princ Romanov. - Posebno su mi se dopali Ulcinj i Budva. Pio sam fantastično crnogorsko vino “vranac”. A kada sam došao na Cetinje, legao sam u dva sata, a već u osam ujutro imao sam poslovni sastanak. Sjetio sam se da mi je baba često pričala da u Crnoj Gori ima zemljotresa. Spavao sam u cetinjskom hotelu “Park”, koji je kasnije, 1979. godine, stradao u zemljotresu. I, pred zoru, u toaletu, na spratu iznad mene, neko je pustio vodu. Sve je počelo da se trese i ja sam se uplašio da nije zemljotres!
Drugi put je boravio u Crnoj Gori na prenosu posmrtnih ostataka prađeda i prababe, kralja Nikole i kraljice Milene.
- Volio bih da dođem u Crnu Goru kao običan čovjek - naglašava princ Romanov. - Žao mi je što na magnetofonu nijesam zabilježio sve ono što mi je moja baba Milica pričala o Crnogorcima i Crnoj Gori. Ona je u meni usadila tu veliku ljubav i moje srce je u Crnoj Gori. Rusija mi je draga po đedu, Crna Gora po babi, a Dansku volim jer u njoj živim...
Kopenhažani i Kopenhažanke na biciklima; od Rothus placa, na kome dominira četvorospratna barokna palata “Politikena”, vodećeg danskog lista, pa sve do simbola grada, Male sirene, u kopenhaškoj luci, rojevi biciklista. Čuvenu bronzanu skulpturu, smještenu na ovalnom kamenu, izradio je 1913. vajar Edvard Erikson, po narudžbini Carla Jacobscena, vlasnika pivare “Karlsberg”. Legenda kaže da će na kamenu Mala sirena stajati trista godina, zatim će oživjeti, a njen riblji rep pretvoriće se u noge… Ona je sretište mnogobrojnih turista.
Srce kuca za Crnogorce
Pri spomenu Crne Gore, oči Dimitrija Romanova zasijaju nekim naročitim sjajem.
- Zbog velike crnogorske istorije, moje srce će uvijek kucati za Crnogorce. Drugačije ne može biti. Moja baba, kneginja Milica, kao i njene sestre, stalno su bile okrenute Crnoj Gori. Neću nikada zaboraviti Cetinje u kome sam, doduše, kratko boravio. Sa svojim bratom Nikolajem sreo sam se u Dubrovniku. Zatim smo otišli u Bar. A kad je italijanski ratni brod sa posmrtnim ostacima kralja Nikole i kraljice Milene uplovio u barsku luku, sa svih brodova odjeknule su sirene, a ja sam se naježio od uzbuđenja. Humanizam sam naslijedio od svoje babe Milice i njenih sestara. To je divno nasljeđe na koje sam ponosan. Žao mi je što sam puno njihovih priča o kralju Nikoli zaboravio. Ali, upamtio sam da je bio duhovit čovjek, a njegova žena, kraljica Milena, nikad se nije nametala i isticala svoju ličnost; rodila je dvanaestoro đece i bila zauzeta oko njih…
Romanov nerado priča o politici.
- Ja sam bankar! - veli.
A što bi Crna Gora trebalo da uradi da bude bogatija?
- Teško je to reći. Ko sam ja da pričam što Crnogorci treba da rade - kaže Dimitri Romanov. - Crnogorci su prebrodili mnoga teška vremena, ratujući uspješno s Turcima, s Njemcima, borili su se protiv svakog osvajača i okupatora junački, pa vjerujem da će naći najbolje puteve za svoj razvoj. Kad bih ja, recimo, bio neki Slobodan Romanović, onda bih mogao o tome govoriti. A ja sam samo dva puta boravio u Crnoj Gori i nemam pravo da govorim što i kako Crnogorci treba da rade…
Objavio je zanimljivu knjigu o crnogorskim odlikovanjima. Posjeduje Grahovačku medalju, odličje čuvene bitke na Grahovcu 1. maja 1858. godine, koju je knjaz Danilo svojom rukom “priđenuo svakome Crnogorcu koji je u tom boju tursku glavu odsjekao”.
- Posjedujem neke ordene koje sam naslijedio od oca, među njima i Danilov orden. Imam i Grahovačku medalju o kojoj govorite - kaže princ Dimitri Romanov. - Ali, nažalost, niko u Evropi nije znao što je Bitka na Grahovcu. Nijesam ni ja znao, pa sam to počeo pomno da proučavam. To je bitka koja je veoma značajna za istoriju crnogorskog naroda. A ako imaš kolekciju medalja, a ne znaš što one predstavljaju, onda to nije ništa. Zato sam napisao knjigu o crnogorskim odlikovanjima koja je prevedena na nekoliko jezika…
Smisao nije u materijalnom bogatstvu
Grozdovi biciklista; u gradu blagostanja, Kopenhagenu, glavnom gradu jedne od najstarijih evropskih država…
Dimitri Romanov je, kao dječak, između dva rata, odlazio u Italiju, kod divne Jelene, omiljene kraljice italijanske.
- Jelena, kraljica Italije, uvijek je nastojala da pomogne ljudima, a posebno Crnogorcima koji su, inače, svi rođaci! Možda ste i Vi, gospodine Vukoviću, naš rođak!? Uvijek je kraljica Jelena pomagala narodu, ali joj uopšte nije bilo stalo da se to zna - priča mi Dimitri Romanov. - Često sam se s njom vozio kolima po Italji. Jednom smo, sjećam se, naišli na neku seljanku. Jelena je naredila šoferu da zaustavi kola, a zatim se seljanka požalila da joj je dijete bolesno. Kraljica Jelena pošla je s njom u kuću da vidi bolesno dijete i tu se zadržala petnaestak minuta, a zatim je naredila pratiocima da seljanki daju hiljadu lira. Govorila je da smisao života nije u materijalnom bogatstvu i da ljudi treba da pomažu jedni drugima. Imala je i svoju pasiju: ribolov. U cijeloj našoj porodici, od svih nasljednika, ja se jedino bavim ribolovom. Još od moje desete godine, kraljica Jelena mi je uvijek slala neku sitnicu za ribolov, blinkere i ostali pribor. Sjećam se, jednog lijepog dana 1939. godine, povela me u podnožje Alpa i na bistrim potocima učila kako se lovi riba. Govorila je: “Ako si pravi ribolovac, nije bitno da li ćeš uloviti puno ribe, važno je da se baviš ribolovom”. A kada je, 1952. godine, u osamdesetoj, umrla, ostavila mi je svoj ribolovni pribor koji i danas čuvam kao dragu uspomenu…
Najstariji praunuk kralja Nikole, Dimitri Romanov, umro je u Kopenhagenu, u devedesetoj godini, 31. decembra 2016.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
