Biti novinar nekada je bila čast. Danas je, nažalost, često razlog za stid. Mnogi od nas, koji imaju dugogodišnji staž u profesiji, pod pritiskom krize, interesnih grupa, politike, tržišta, interneta… zaboravili su šta je naša glavna uloga.
Oni, koji su posljednjih godina ušli u ovu profesiju, teško da su to mogli da nauče.
Prvi stav našeg profesionalnog Kodeksa kaže da su “novinari/novinarke u službi javnog interesa”. U njega se svi kunemo, ali mu slabo služimo.
Novinarstvo se pretvara u propagandu, rubriku “vjerovali ili ne”, želju da se publika šokira po svaku cijenu, kako bismo bili čitani, slušani, kupovani, šerovani…
Građani od nas treba da saznaju kako vlada troši njihov novac, zašto moraju da se samoorganizuju i prikupljaju pomoć za lječenje djece, plaćaju popravke po školama i vrtićima, zašto godinama čekaju presude, hoće li za godinu dana moći na crnogorske plaže bez pasoša i debelog novčanika, šta su temeljne vrijednosti ovog društva kojima treba da učimo svoju djecu…
Kad smo zaboravili da treba da pišemo o ovim temama, prestali smo da budemo novinari, a postali portparoli vlasti, opozicije, novonastale i uvezene finansijske elite spremne da obmane, uvrijedi, pogazi samo ako će to donijeto koji cent više.
Umjesto da budemo u službi javnog interesa, mi se skrivamo iza loših zarada, stresnog posla, sitnih privilegija, zadovoljni što će nas neki “važni” političar potapšati po ramenu, a neki drugi ukoriti začuđen našom nekooperativnošću. Služba javnom interesu pretvorila se u potjeru za “fastfudom” koji će utoliti interesovanje javnosti za najintimnijim tajnama poznatih i nepoznatih.
Zbog svega toga i mi smo danas odgovorni, ne mnogo manje od političara, što kritička građanska svijest gotovo i ne postoji.
Ima li opravdanja za nas? Još je nerazjašnjeno ubistvo urednika “Dana” Duška Jovanovića, brutalno prebijanje Tufika Softića, Mladena Stojovića, Željka Ivanovića, Olivere Lakić…. Prijetnje,ucjene, objavljivanje privatnih fotografija, uvrede, finansijsko iscrpljivanje “nepodobnih” medija - ostavili su ozbiljan i dubok trag na našem poslu.
Malo je još onih koji su novinari u srcu, spremni da se bore za pravo da pitaju, da se solidarišu i tragaju za istinom.
Kolege koje novinarstvo doživljavaju kao način da zarade za život ili da dođu do neke privilegije, gledaju nas kao budale. Oni koje pitamo i kritikujemo, zovu nas “glupačicama”, protivnicima države, reformi, integracija, isturenom rukom ove ili one partije ili pojedinca.
Nema demokratije, nema građanske, pravne države ako novinari i mediji ne mogu, ne umiju ili ne žele da rade svoj posao. A naš je posao da pitamo, kritikujemo, prenosimo...
Mi moramo da se smrzavamo na ulici sa štrajkačima, kisnemo sa demonstrantima, strepimo sa obespravljenima… Često bez eura u džepu.
Ali nismo dužni da trpimo da nas psuju, vrijeđaju, prebijaju, da ignorišu pravo da (sa)znamo…
Zato, da bismo bili novinari čiji je glavni zadatak da budu u službi javnog interesa, zapitajmo se makar na ovaj Dan novinara, kojim putem je krenula naša profesija?
Našu državu, njene zvaničnike čekamo da nam odgovore: kada će biti riješeni napadi na novinare, kada će biti pooštrene kazne za napadače, kada će prihvatiti da su dužni da odgovaraju na naša pitanja i da trpe kritike?
I sve to u interesu javnosti. Nikako pojedinaca, ko god oni bili.
Bonus video:
