Imao sam sedam godina kada sam prvi put vidio Lubardu. Bilo je to krajem četrdesetih, na Cetinju, u Osnovnoj školi „Njegoš“, u kojoj je stanovao i slikao.
O slikarstvu smo tek nešto znali, koliko nas je podučila nastavnica crtanja, Danica, sestra Danila Kiša; čuli za ime: Lubarda.
Desno od glavnog ulaza, s prozorima zastrtim kafenkastim draperijama, radilo je Pionirsko pozorište, pod rukovodstvom glasovitog Šćućkina.
Prostrani školski hol bio je svojevrsna galerija đe su priređivane izložbe đačkih radova i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Već su se pojavila Lubardina platna velikog formata. Slikao je izgradnju; trudbenike, vagonete… I pejzaže oko Cetinja; Grudu, Donje Polje, Crnu Gredu, Bajice, Lovćen, Košćele, Njeguše, spaljeno selo Čekanje… Impresivno ulje “Juriš” na kome šest partizana i jedna partizanka s puškama jurišaju na neprijateljski položaj okruženi mitskim crnogorskim brdima…
Na koricama „Naše žene“, lista Antifašističkog fronta žena Crne Gore, 1. januara 1950. godine, objavljena je, sa izložbe ULCG, Lubardina slika „Vršidba“. Zabrađene bijelim maramama, zasukanih rukava, desetak žena; prigrlile zlatkaste snopove zrelog klasja i nose do vršalice. Leprša crvena zastava. Čudesnim vatrometom boja jagri ljeto crnogorsko. Slika dinamična; dočarava udarnički rad…
Dvadesetak godina kasnije, sjedim s Lubardom na beogradskom Dedinju, u Iličićevoj 1.
Bio sam tada student-novinar “Indeksa”, lista Novosadskog univerziteta, a razgovor s Petrom jedan od mojih velikih intervjua. Lubardi me preporučio crnogorski slikar Aco Prijić.
Dugo smo razgovarali proljećnog prijepodneva. Lubardina supruga Vera, slikarka, počastila me kafom i rakijom. Predusretljiv, razgovorljiv, pričao mi je o rodnom Ljubotinju, pariškim danima, Crnoj Gori…
I: putujući svijetom; u lenjingradskom Ermitažu, Londonskoj Nacionalnoj galeriji, pariškom Luvru, gledao sam Rembranta, Van Goga, Karavađa, Šagala, Monea, Pikasa… Prisjećao se Lubarde; kako bi tek grunuo među ovim velikanima! Prava mjera je svijet. Čim je iskočio, obasut je priznanjima. Na II Bijenalu u Sao Paolu, 1953. godine dobija nagradu za “Borbu konja”, a na III Bijenalu u Tokiu, 1955. Lubarda je nagrađen za sliku “Noć u Crnoj Gori”. Sportski rečeno, ostavio Pikasa iza sebe; no, iz ambijenta, protkanog nerijetko ljudskom zavišću i nepravdama, nije lako osvajati široki svijet…
U Lubardinoj najboljoj fazi, plamsala je Crna Gora. Kazao mi je da je kao slikar sazrio oko 1948. godine.
- Umjetnik ne mora fizički biti u svojoj okolini ili eventualno gdje je rođen. Ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine. To umjetnika manje-više prati, i, zapravo, tu je neki praizvor - pričao mi je Petar Lubarda. - Jedan od eklatantnih primjera je El Greko, koji je otišao iz Grčke u Italiju sa svojim ocem još dok je bio dječak. I nije se mogao adaptirati. Možda je to bio razlog što je El Greko otišao u Španiju da nađe nešto što je srodno njegovom krvotoku. Jer, sudeći po njegovim djelima, taj karakter njegovog stvaralaštva, zapravo duh, nije španski već grčkovizantijski, premda od svog djetinjstva nikad nije vidio svoju Grčku…
Spomenuo mi je Pikasa koji nije postao Francuz, a cijelog života je tamo živio. On nema u svojim djelima francuskog duha, već, naprotiv, ima jednu tvrdoću i oporost Španije…
Pejzaž Crne Gore ponio je Lubarda još iz svog zavičajnog Ljubotinja. Sve je bilo kod njegove kuće: i kam i mediteransko sunce i raspukli šipci i neobični ljudi… Tu je spoznao etičnost i ljudskost.
“Slikajući crnogorski pejzaž Petar Lubarda je uzbuđen gorkim mirisom pelina, srce mu jače zakuca čujući među stijenjem sakrivenu tužbalicu, čaktar nevidljivog stada koje negdje među suncem opaljenim kršom pase. Sve to zajedno u njemu se stapa, vri, uzbuđuje ga do maksimuma”, zapisao je Milo Milunović.
S proljeća 1951. godine razbuktala se Crna Gora na Lubardinoj istorijskoj izložbi u Beogradu.
U svom djetinjstvu gledao je arhaične ljude; kao da su iz doba prastare klasike, a bili su prethodnica atomske energije.
- Kad sam prvi put stupio u Luvr, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog Ljubotinja. Vidio sam da su se češljali drvenim češljevima kakve je upotrebljavala i moja baba - kazao mi je Lubarda. - Možete misliti, ovaj drveni češalj i pojava aviona bili su neposredno jedan do drugog…
Sretali smo se više puta; u njegovom beogradskom domu, zatim na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Pravio sam s njim nekoliko intervjua raznim povodima.
Lubardino likovno stvaralaštvo treba konačno predstaviti svijetu.
A ovog ljeta, 27. jula, navršava se sto deset godina od rođenja slavnog umjetnika.
Eto prilike da crnogorske institucije pokažu odgovarajući odnos prema djelu Petra Lubarde…
Bonus video:
