Šta treba da uradite za života pa da budete sahranjeni u jednoj od 717 grobnica na novom groblju koje će se graditi u Kokotima? Koja će komisija odlučiti ko će zbog svojih zasluga u aleju zaslužnih i uglednih građana ili u vrt velikana? Biće interesantno za javnost ko će i u tom posljednjem činu života biti privilegovan, ili je to tada potpuno nebitno, pogotovo za one koje ispraćaju… Aleja velikana, grobnice za VIP ličnosti mogu biti još jedan prilog našim podjelama, jer mi imamo talenta za to. pokazala su skoro tri decenije višestranačja. Partijski vojnici, za prepostaviti je, željeće da uređuju i poredak u zagrobnom životu.
Borislav Pekić je napisao sjajnu priču “Čovek koji je jeo smrt” o pisaru za vrijeme francuske revolucije Jean-Louisu Popieru, koji je znao da proguta ispisane smrtne presude i tako spasavao ljude od giljotine. Članovi komisije koji budu odlučivali ko zaslužuje da bude velikan, valjalo bi da pročitaju Pekićevu pripovijetku. Kažu da ljudi u životu i smrti nijesu jednaki, vjerujem da se nakon sahrane podvuče linija i baš sve ispegla i izjednači. Druga je stvar sa onim kako vas ljudi pamte, od najbližih, preko komšija, prijatelja i neprijatelja. To se broji.
Ima ljudi koje će njihovo djelo preporučiti za aleju velikana, koji su uradili nešto čemu ni naša pizma, podmetanje i zagrađivanje nijesu do koljena. Ali, pošto cijenim da ih u našoj sredini nema previše, valjalo bi razmisliti da se ustanovi cijena grobnica i u toj aleji velikana. Da ne zvrje prazne. Nek cifra bude visoka, da običnom građaninu prekine disanje kad je pročita. Pa ko je stvorio bogatstvo, način nije uopšte upitan, neka odriješi kesu da bude u društvu koje mu priliči. Za prepostavku je da će u tom dijelu novog groblja i zelenilo biti bogatije, da će česme biti ukrašene, da vrapci neće smjeti da svraćaju, da će sve izgledati uzvišenije i svečanije. Samo da nekom ne pande na pamet da palme zasadi, osim ako neko od onih koji odriješe kesu da budu velikani izričito ne bude zahtijevao tako što.
Kako u Podgorici već živi trećina Crne Gore, sasvim je normalno da su “Čepurci” i groblje u Zagoriču postali pretijesni, što je podiglo cijene grobnica. Zavisno od veličine, one se kreću od 2.596 pa do 5.625 eura. Još ako nijeste podigli spomenik, za tu uslugu računajte još najmanje tri i po pa do pet hiljada eura. Ako baš insisitirate da ukrasite svoju vječnu kuću, kamenoresci će vam sa osmijehom i zadovoljstvom izaći u susret, ali ćete to papreno platiti. I kad pomislite da ste sve izmirili, dodaćete još trista eura za dozvolu da majstori priđu vašoj grobnici koju ste platili, da mogu postaviti spomenik. Kad sve saberete ispod šest hiljada, plus troškovi za samu sahranu, ne računajte da će vas jeftinije koštati ulaznica u vječni život ili tišinu.
Zbog svega navedenog nije čudo da su “Pogrebne usluge” najprofitabilnija gradska firma. Zaposleni iz “Parking servisa” im zavide. “Pogrebno” svakog trena ima 300.000 keša kod banaka kao garanciju za svoje poslovanje. Smrt je likvidna i u ovim nesigurnim i teškim vremenima. Iz Maratonaca Duška Kovačevića smo saznali da je “samo smrt jedini siguran posao”. I na novom gradskom groblju planirana je izgradnja krematorijuma, a svaka paralela sa već pomenutim filmom bila bi cinična. Takav način sahrane valjda će umanjiti troškove onima koji pristanu na kremiranje. Ovako, sada je smrt skuplja od ionako skupog života, pogotovo u gradovima gdje svi pokušavamo da spasimo kućni budžet pred naletom sve viših računa…
Posljednjih mjeseci svjedoci smo da arheolozi kod gradskog stadiona iskopavaju pronađene grobnice iz XIX vijeka, u kojima su sahranjivani stanovnici Mirkove varoši. Ideja je da se na Čepurcima ili kod Crkve svetog Đorđa obezbijedi grobnica u koju bi bili pokopani sakupljenji ostaci.
I groblja svjedoče o dinamičnom razvoju Podgorice, pogotovo krajem XX i početkom ovog vijeka. Neke daleke i buduće generacije cijeniće civilizaciju u kojoj mi živimo i po grobljima koja će biti svjedok naših života i odnosa prema smrti.
Da se smrt i život prepliću uvjerio se izvršni direktor Slobodan Stanović, jer je prvog mjeseca kad je ustoličen prije nekoliko godina, došao mjesečni račun za vodu za groblje u Zagoriču viši od 3.500 eura. Tajna je bila u tome da su bašte noću, bilo je ljeto, zalivale komšije iz Park šume, a otkucavao je vodomjer groblja.
Beskućnik Vidoje Žugić jednu zimu je živio u komotnoj grobnici kod Crkve svetog Đorđa. Kasnije se čovjek preselio u kamp kućicu.
Držim da su seoska groblja intimnija i imaju više smisla, ali ja lično imam rezervisano mjesto sa pogledom na Ljubović.
Bonus video:
