Beznađe - Vijesti.me
VIŠE OD RIJEČI

Beznađe

Kad opisujete stvari u Crnoj Gori realističan ton uvijek zvuči pesimistično

Sa protesta ispred Tužilaštva
Sa protesta ispred Tužilaštva (Foto: Boris Pejović)

Povodom slabašnog odziva na protest pred tužilaštvom mnogi su konstatovali neku vrstu apatije, ili, preciznije pesimizma koji je zahvatio crnogorsko društvo. Neki se, opet, gade na pomen pesimizma, kao da je dovoljno “biti pozitivan i vjerovati”. Ako dopustite, rekao bih da je prije svega potrebno - razumjeti.

Jer - povod za posljednji skup je bio takav da bi u normalnoj zemlji (napornog li refrena) i bez ikakve javne priče uslijedile ostavke u tužilaštvu i ko zna gdje još, ali građanin je, po toj teoriji, već izgubio nadu… Da su promjene uopšte moguće. I sami ste to čuli nebrojano puta: u priči o promjenama, ako vam je sagovornik građanin tzv. srednje dobi, obično uslijedi konstatacija: mi to nećemo doživjeti

Naravno, izvjesno je da razloga za reakciju ima na svakom koraku. Možda je i to izobilje lošega problem. U preobilju negativiteta građanin ne sudi, već iščekuje. Hoće još i još… Dug rijaliti civilizaciji, ili komunističkoj/totalitarističkoj prošlosti, odaberite kako vam drago.

Ali izgubiti nadu - opasno je stanje. Na svaki način, što bi rekli.

Opisuje Varlam Šalamov, čovjek koji je proveo dvadeset sedam godina u sovjetskim logorima, od toga dvadeset dvije u Kolimi, unutar polarnog kruga - u slavnim Kolimskim pričama, kako je bio začuđen da nijedan konj kojega dovedu da radi sa robijašima nije izdržao duže od četiri - pet dana. Snažna životinja nije mogla sastaviti ni sedmicu u Kolimi, a čovjek (on, recimo) izdrži dvadeset i dvije godine? Kako? Onda je shvatio - čovjek je biće koje ima nadu. Nadu da će jednom biti drugačije. Konj ne poznaje nadu, i osuđen je na brzu smrt. Pojede ga Realnost. Nada je, pak sredstvo protiv te i takve Realnosti. Zahvaljujući nadi čovjek je osuđen da - sve izdrži. Zapamtio sam ovu opservaciju Šalamova i poslužila mi je da razumijem i neke važne stvari.

Ako izgubite nadu osuđeni ste samo na fizičko dotrajavanje. A to, koliko god zvuči pesimistično, nalikuje na tačan opis crnogorskog društva danas. I ne vjerujem da je dovoljno biti pozitivan i vjerovati pa da se stvari promijene. Trebaće vraška pamet i golema hrabrost. A gdje to naći u Crnoj Gori danas? Ili sjutra?

Nedavno je objavljen podatak da je prošle godine iz Crne Gore u zemlje Zapadne Evrope odselilo nešto više od tri hiljade ljudi. Nikad nisam bio dobar s matematikom, ali čini mi se da je to gotovo pola procenta Crne Gore. A oni koji su otišli tamo sigurno nisu oni kojima je udobna partitokratija, korupcija, nepotizam, opšta kriminalizacija društva... Takvi ostaju nama. Oni što ništa nisu zaslužili znanjem i hrabrošću, već isključivo dugo njegovanim talentom za puku lojalnost. Takvi nikada nigdje otići neće. Ovo je njihova meka i eldorado. Ovi koji su otišli, otišli su jer su za - bolje. I, ono što ne bi trebalo smetnuti sa uma, među njima je gomila mladih i školovanih, hrabrih ljudi koji bi bili i na ovim i na sličnim protestima. I to je dio paklene jednačine koja guta današnju Crnu Goru. Umjesto da protestvuju i doručkuju ogorčenje, a večeraju očaj, odabrali su da idu u normalan svijet, da žive i stvaraju. Zar im je za zamjeriti?

I to valja shvatiti: naši protesti sve više prikazuju - ostatke. Jednog društva u raspadanju. Ostatke nas i naših nada. “Plemenitih nadanja što život ih u varke pretvori”, kako veli Kavafi.

Koliko godina društvo poput crnogorskog može da trpi ovu vrstu gubitka - odlazak toliko ljudi? To je poraz koji ne možete objasniti u predizbornoj kampanji, ali se savršeno prepoznaje u bilansima života. I pojedinaca i generacija. I cijelog društva.

Kad opisujete stvari u Crnoj Gori realističan ton uvijek zvuči pesimistično. To je znak da nije dobro. I da ne sluti na bolje.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne