“Bolje je biti siromah časno nego bogat nepravedno.” (latinska poslovica)
Dok dvije trećine crnogorskih građana živi u apsolutnom siromaštvu ili na granici siromaštva, ovih dana se vaskolika javnost zgražava nad spiskovima državnih funkcionera kojima su iz državne kase poklonjeni, ili, kako kažu, „dati pod povoljnim uslovima“ stanovi ili krediti, nekima i stanovi i krediti po više puta.
Iako smo navikli da gledamo rasipništvo i grabež, poštene građane iritiraju tvrdnje predstavnika Vlade da je sve regularno i „prema zaslugama“. Dok privilegovani funkcioneri sa „đon - obrazom“ javno prkose građanima Crne Gore, nadležni Vladin direktorat objavljuje tumačenje Zakona o održavanju stambenih zgrada, naglašavajući da “stanari stambenih zgrada mogu biti kažnjeni i do 10.000 eura, ako nemaju upravu zgrade”. Očigledno je da se i time želi skrenuti pažnja javnosti sa Vladinih malverzacija?!
Stare stambene zgrade, posebno u nekadašnjim industrijskim centrima poput Nikšića, uglavnom su utočište za najsiromašnije slojeve stanovništva, dok se bogati baškare u novim luksuznim stanovima od mora do Durmitora. Neke zgrade su stare preko 60 godina. Dugo nakon rasprodaje stanova održavanje je bilo u nadležnosti javnih stambenih preduzeća, koja su od etažnih vlasnika uzimala novac, a opravke radili isključivo po vezi.
Zakon o održavanju stambenih zgrada predviđa upravu zgrade, odnosno ulaza, gdje skupština etažnih vlasnika bira predsjednika skupštine i upravnika zgrade. Podrazumijevaju se i sredstva za održavanje zgrade, koja prikupljaju etažni vlasnici, putem mjesečnih i vanrednih uplata. Sporno je što je stambeni fond privatizacijom doživio sudbinu crnogorske industrije. Veliki dio zgrada je bukvalno ruiniran i nalazi se u katastrofalnom stanju i one ne samo da ružno izgledaju, nego predstavljaju opasnost po stanare i prolaznike.
Pozitivan primjer u poboljšanju uslova održavanja stambenog fonda predstavlja Agencija za stanovanje u Podgorici (čiji je osnivač Skupština Glavnog grada), koja vrši izvođenje i sufinansiranje radova poput opravke fasada, stolarije i drugo. Ona obezbjeđuje 50 % sredstava iz gradske kase, dok etažni vlasnici plaćaju drugu polovinu, sve pod uslovom da imaju formirane organe upravljanja.
U Hrvatskoj je u periodu 2014. do 2017. godine preko fondova Evropske unije obnovljeno 430 zgrada, a Srbija planira da slijedi njihov primjer. To znači da se u rješavanje ovog problema moraju uključiti država i lokalne uprave, koje kukumaču da nemaju sredstava ni za obuku kadrova ili, kako kažu, “za podizanje svijesti građana o formiranju organa upravljanja u stambenim zgradama i kulturi stanovanja”. Mnogi u Crnoj Gori pretenduju “da podižu svijest građana” - vlast, opozicione partije, nevladine organizacije i drugi. Svijest umjesto standarda!
Iz iskustva nam je poznato da državne i lokalne moćnike ne zanima u kakvim uslovima žive stanari ruiniranih stambenih zgrada, ali je za svaki grad bitno kako stambene zgrade izgledaju. I pored najbolje volje, obnovu fasada ne mogu isfinansirati isključivo siromašni etažni vlasnici, koji, zajedno sa upravnicima zgrada, žive u stalnom strahu od prinudnih naplata i kazni. Izvršitelji nam se u snu priviđaju!
Nijesu, valjda, stanari po stambenim zgradama uvježbavali alpinističke vještine, nego je fasade pojeo zub vremena!
Bonus video:
