Braća fotosinteze, Susjedi hipotenuze i Prijatelji kohezije - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Braća fotosinteze, Susjedi hipotenuze i Prijatelji kohezije

Državnici nekoliko europskih zemalja našli su se prije desetak dana u Portugalu na sastanku nečega što se zove Prijatelji kohezije i tkogod se od vas, čitajući naslov u novinama, vjerojatno upitao šta je sad to?

ilustracija
ilustracija (Foto: Shutterstock)

Zašto bi se neka zemlja pridružila Europskoj uniji? Zbog velikog tržišta roba i usluga, zbog neograničenih mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja, zbog francuske kuhinje, švedskog dizajna, talijanske renesanse, njemačke inženjerske tradicije, zbog ljudskih prava, slobode mišljenja i izražavanja i niza drugih humanističkih vrijednosti koje nazivamo europskima, zbog Spinoze, Cervantesa, Michelangela, Bacha... Moglo bi se u beskraj nabrajati dobre razloge za Europsku uniju, ali jedan se ipak ističe i strši, svojom nas magičnom ljepotom privlači više od drugih. Novac, lova, kinta, pinka, kešovina, guta, biber, kikiriki. Pare, burazeru!

Državnici nekoliko europskih zemalja našli su se prije desetak dana u Portugalu na sastanku nečega što se zove Prijatelji kohezije i tkogod se od vas, čitajući naslov u novinama, vjerojatno upitao šta je sad to? Kakvo je to glupo ime? Prijatelji kohezije ne zvuči smislenije nego da se jedna grupa ljudi nazove Braća fotosinteze, Susjedi hipotenuze ili, šta ja znam, Nevjenčani partneri termodinamike. Kohezija je, da prevedemo na naš jezik, povezanost. Kako netko može biti blizak s time, povezati se s povezanosti? Poznati su nam prijatelji iz škole, iz vojske i s posla, jednome je prijatelj automehaničar, drugome načelnik općine, trećem župnik, četvrti za prijatelja smatra ljubavnika svoje žene, peti čak i Srbina, ali nikad zaista nismo čuli za ništa čudnovatije od prijateljstva s kohezijom?

Zagonetka nam se objasnila nakon kratkog internetskog istraživanja. Prijatelji kohezije inicijativa je šefova nerazvijenih članica Unije zabrinutih da im razvijeni ne uplaćuju dovoljno. Predsjednici Rumunjske, Estonije, Češke, Mađarske, Hrvatske i drugih gologuzih europskih zemalja, koje iz zajedničke europske blagajne više uzimaju nego što u nju daju, iskreno su prestravljeni da će nakon Brexita dobivati još manje, da će europski fondovi presušiti. Otuda ono neobično ime. Europska kohezija, ako niste shvatili, ovisi o novcu. Čast i ljudskim pravima i Cervantesu, ali nas jedino pare drže zajedno. Siromašna Europa iz Portugala je poslala snažnu poruku bogatoj Europi: mi smo skupa jer nam vi plaćate. Kako je to romantično. Ako je netko negdje kazao nježniju ljubavnu izjavu, ja, bogami, ne znam za nju.

U Portugalu su se, ako bolje pogledate, okupili korisnici europske socijalne pomoći. Na jednoj otmjenijoj razini, bilo je to poput okupljanja pijanaca ispred samoposluživanja. Šefovi Estonije, Mađarske i Hrvatske u osnovi su samo bolje odjevene verzije neobrijanih muškaraca u trenirkama i maskirnim prslucima, koji vas na izlazu iz kvartovskog dućana dočekaju s pitanjem: “Alo, pajdo, imaš dvi kune?” Njihova se inicijativa nazvala Prijatelji kohezije samo zato što bi, složit ćemo se, bilo malo nezgodno da su uzeli ime Muktaši i žicari ili Ekipa besramnih grebatora.

Ono što oni čine čak i nije osobito zavodljivo, slatkorječivo i šarmantno žicanje. Svakako, nije jasno zašto su zbog toga Andrej Plenković i Viktor Orbán morali potegnuti sve do Portugala? Zar se oko toga nisu mogli dogovoriti telefonom, elektronskom poštom, videokonferencijom ili nekim trećim suvremenim, brzim i širokodostupnim načinom komunikacije? Jesu li možda razmišljali da naprave WhatsApp grupu Prijatelji kohezije?

Ako ste ikad pomislili da su neobrijani pijanci ispred kvartovskog samoposluživanja neodgojeni, zamislite samo ovu drskost. Njih je dvadesetak sa suradnicima došlo zrakoplovima iz udaljenih zemalja, doletjeli su iz Tallinna, Bukurešta, Praga i Zagreba, spavali nekoliko noći u hotelima s pet zvjezdica, žderali prvorazrednu hranu i otvorili mnoge skupe butelje, potrošili su, da ne duljimo, milijune, a zašto - da bi poslali zajedničku izjavu čiji su sadržaj znali i prije višednevnog vijećanja, kako su u besparici jer im EU ne plaća dovoljno.

Tko je, napokon, platio njihov veseli portugalski skup i zašto nam se čini da to nije bilo na račun Prijatelja kohezije, nego iz džepova navodno sebičnih Šveđana i Nijemaca?

Razmišljanje o ovome odvelo nas je u prošlost. Prije nekoliko desetljeća stanovnici razvijenih krajeva Jugoslavije bili su ogorčeni da se od njihova novca financiraju nerazvijeni, takozvani pasivni krajevi. Slovenci i Hrvati trajno su se osjećali iskorišteni i prevareni pomažući Bosnu i Kosovo. Ako ste odrastali u nacionalističkim obiteljima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sigurno ste čuli kakva je svinjarija da naše pošteno zarađene turističke devize odlaze u Beograd. “Hrvatska radi, Srbija se gradi”, šaptali su ljutito naši očevi i djedovi.

Za našu je priču manje važno je li to bilo istinito ili neistinito. Zanimljivije nam je primijetiti kako smo u neobičnom obratu, nakon svega, mi postali nerazvijeni dio jedne političke cjeline. Vitalno vezani za novac iz europskih kohezijskih fondova, pretvorili smo se u one koji su nas jednom davno živcirali. Hrvatska je danas pasivni kraj, kao neko Kosovo Europske unije.

Pamteći kako smo se mi jednom osjećali prevareni i iskorišteni zbog pomaganja Bosne i Kosova, možemo razumjeti kakvim nezadovoljstvom stanovnike bogatog europskog Zapada ispunjavaju inicijative poput Prijatelja kohezije, kako psuju i sikću na istočnoeuropske žicare. Možemo se uživjeti u frustraciju Britanaca prije Brexita.

Ne sumnjajte, mnogo je njih u srpnju dvije tisuće trinaeste u pubovima Southamptonu i Manchesteru pilo pivo i gledajući na televiziji vijest da je Hrvatska postala članica EU komentiralo nešto poput: “Eh, samo su nam još ovi šupci nedostajali”. “Mi ćemo im financirati ceste i mostove, a oni će, pametnjakovići, kupovati izraelske borbene avione.” “Velika Britanija radi, Hrvatska se gradi.” Naposljetku, kad im je prekipjelo, Britanci su otišli. I, da znate, ne čudim se da su otišli, samo da više ne gledaju Viktora Orbána i Andreja Plenkovića.

(jutarnji.hr)


Vidi sve komentare