Bendžamin Frenklin, jedan od autora američke Deklaracije o nezavisnosti, objašnjavajući vezu između novca i vlasti, jednom prilikom je rekao: “Postoje dvije strasti koje imaju snažan uticaj na djelatnost ljudi. To su ljubav prema vlasti i ljubav prema novcu! Kada se ujedine daju najžešće moguće efekte.”
Sama vlast, međutim, ima kvarljiv uticaj na onoga koji je traži. Lord Ekton je često citiran zbog svoje čuvene rečenice na istu temu: “Vlast kvari, apsolutna vlast kvari apsolutno.”
Kada je počela kriza u Zimbabveu nakon odluke Mugabea da vlast, nakon više od četiri decenije, prenese na svoju suprugu, pitao sam jednog ambasadora u Podgorici, kako objašnjava situaciju da jednom autokrati nije dosta ni skoro pet decenija apsolutne vlasti, ni milijarde na računima njegovih ukućana i prijatelja, već hoće da nastavi? On je odgovorio: ”Nakon toliko decenija vladanja ne možeš ponašanje vlastodržaca da mjeriš logikom i parametrima običnog čovjeka. Vlast opija, a svako pijanstvo proizvodi iracionalno ponašanje”...
Ova priča me podsjetila na Đukanovića i njegovu trenutnu političku poziciju. I on ima i jare i pare. I vlast i novac. A, kako reče Frenklin, to su najveće strasti koje prizvode najžešće moguće efekte.
Da li se već sada može reći da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti i partijski dokument koji mu je prethodio, o obnovi autokefalne CPC, Đukanovićeva greška karijere?! Koja će ga koštati vlasti?!
Sasvim je periferno pitanje u ovom momentu kako je uvijek pragmatični Vođa doveo sebe u tako delikatnu situaciju. Da li zbog “sindroma vlastoljupca” i pomenute dvije strasti, ili su ga možda prijatelji iz Amerke zamolili da za njihov ćar i interes udari na SPC “kao posljednji bastion KGB i ruskog uticaja na Balkanu”?
To je tema za neku drugu analizu. Ovdje je ključno pitanje ono iz samog naslova: ako se bliži kraj crnogorskom autokrati da li njegov eventualni politički pad znači i pad Crne Gore?
Ovako definisano pitanje, samo po sebi, objašnjava kako je Đukanović vladao ovo zemljom i šta je napravio nakon referenduma 2006. Mnogo puta je i sam patetično znao da istakne kako su obnovu crnogorske države sanjale i za nju ginule generacije naših predaka, ali i savremenika, od 1918. do 2006! Da bi on umjesto demokratske i pristojne države jednakih napravio privatni posjed za sebe, svoju rodbinu, prijatelje i partijsku falangu. Strani mediji mu u raznim prilikama mjere bogatstvo desetinama miliona, a ima ih koji pominju i neku milijardu.
Partiju (DPS) je na ovaj ili onaj način “oslobodio” od svakog koji se usudio da mu protivurječi. Njegov skoro besprekorni ples sa zapadnim centrima moći takođe je počeo da se rastače kada je odlučio da se nakon trećeg odlaska iz državne politike opet vrati i kandiduje za predsjednika (2018). Ostala je enigma da li je prijem Crne Gore u NATO, u savez ne samo najmoćnijih već i najdemokratskijih zemalja svijeta, bio odobren nakon njegovog obećanja da će se povući iz politike?!
Ako je tačna parola da se “sa Đukanovićem ljulja i Crna Gora”, koju vojska njegovih plaćenika širi zemljom ovih dana, to onda samo potvrđuje pomenuto - država se ljulja jer je slaba, a slabom je učinio sam Đukanović a ne oni koji eventualno danas jurišaju na nju.
Zato, ako bi Crna Gora pala kao 1918, iako su prilike i unutrašnje i spoljne sasvim drugačije i ne daju šansu za takav epilog, opet ne bi bili krivi oni koji priželjkuju takav rasplet već sam Đukanović - on je napravio Crnu Goru sklonu padu!
Ali, nije sve tako crno. I sam Đukanović i njegovi abonentni šire strah od pada države jer - šta im je drugo ostalo?! Ako bi pozvali na spasavanje Đukanovića malo ko bi se odazvao. Čak i u njegovoj stranci. Ali ako se zavapi - spasavajmo državu, onda je znatno veći broj ljudi spreman da skoči i stane na branik. Sada već daleke 2006, kada se takođe mogla vidjeti priroda Đukanovićevih stvarnih namjera, nacionalni zanos i želja za samobitnošću i otpor prema statusu Crne Gore kao 27. izborne jedinice proizveli su veliki pokret koji je doveo do obnove državnosti.
Danas, skoro 14 godina nakon tog datuma, očerupana i pred najezdom njegovih pretorijanaca opustošena i ponižena Crna Gora nema snage da proizvede sličnu energiju. Većina građana, bez obzira na ideološki ili politički profil, dominantno čeka Đukanovićev politički kraj. I u njemu vidi najveći problem daljeg napretka i razvoja.
Među onima koji redovno šetaju u litijama značajan je broj onih koji niti su vjernici, niti im je Sveti Sava iz oka ispao. Već su im litije mjesto ili način da iskažu nezadovoljstva i frustracije onim što se dešava na širem planu u našem društvu. Šetnjom oni izražavaju protest protiv nepravde, korupcije, kriminala, nepotizma, zbog Limenke i Telekoma, faraonske palate pod Goricom i Koverte, zbog zarobljenih institucija, zbog Stankovića, Radonjića, zbog posrnule države.
Naravno, među učesnicima litija je značajan broj vjernika i onih kojima je pravoslavna vjera jaka dimenzija ličnog identiteta. Ispada da se, dok je Đukanović sa prijateljima krčmio Crnu Goru, Amfilohije bavio mnogo značajnijim pitanjima “duhovnog preporoda” nacije! I na kraju, možda su najmanje brojna skupina među “litijašima” oni koji bi da masovnost iskoriste kako bi srušili ne samo Đukanovića, već i državu. Lider DF-a i njegovi saborci su nebrojeno puta javno govorili kako nikada neće podržati smjenu Đukanovića bez promjene nekih temeljnih postulata države, kako unutrašnjih tako i spoljnopolitičkih, dok je bilo i onih koji su zagovarali novi referendum “umjesto onog pokradenog”. Ali, slaba im je nada.
Jer, Crna Gora je najdalje odmakla u pregovorima sa EU, Crna Gora je članica NATO-a, više od dvije trećine poslanika pripada građanskim partijama koje Crnu Goru vide u istom sazvjezđu u kome se sada nalazi, velika većina medija je na istim pozicijama, građanskim, na svim izborima u posljednjih dvadesetak godina glasači su pokazali da su ubjedljivo okrenuti ka EU i regionalnoj saradnji - da ne nabrajam više. Zašto bi onda Crna Gora bila ugrožena ako ode Đukanović?! Sramota bi čak bila, za bilo kog istinskog patriotu, koji nije abonent režima, da prihvati takvu tezu zato što bi ona implicirala zaključak da nema Crne Gore bez jednog čovjeka.
Makar se on zvao Milo Đukanović. Jer i on je smrtan. Valjda. Kako bi tek tada Crna Gora bila potrošena i obesmišljena ako bi trpjela autokratsku vlast jednog čovjeka i narednih 15, 20 ili 30 godina, do njegovog biološkog kraja?! Već dvije decenije slušamo te otrcane fraze da je Šef stvorio državu i da je bez njega nema. Laž je to.
Crnu Goru nije stvorio niti jedan pojedinac, niti jedna partija. Zato je Crna Gora danas mnogo tvrđi orah i za onog ko joj misli loše i za onog ko joj navodno misli najbolje. I za Đukanovića i za Mandića, to jest Vučića - Crna Gora je pretvrd orah. Tako da Milovim odlaskom Vučić ne dobija Dodika na vlasti u Crnoj Gori već se otvara prostor za dalju demokratsku tranziciju države i dostizanje standarda koji mogu da jedino sačuvaju Crnu Goru.
Samo prosperitetna i pravedna Crna Gora može da opstane. A ne Milova privatna država. Takva tvorevina je kamen o vratu i najveća opasnost za opstanak Crne Gore. Mnogo veća nego litije. Čak mnogo veća nego Vučić i njegova posluga u Crnoj Gori.
Bonus video:
