Neću otkriti toplu vodu ako ustvrdim da je za jedno društvo i jednu zemlju veoma loše kad je stvarna moć (pre)dugo i u kontinuitetu koncentrisana u rukama pojedinca/pojedinacâ, a ne u okviru državnih institucijâ. To sobom nosi brojne negativne posljedice - od onih trenutnih do dalekosežnih. Trenutne se ispoljavaju u ontološko-funkcionalnoj regresiji: u pretvaranju institucijâ u običan servis političke volje apsolutiste na vlasti i njegove klike. Dalekosežno loše konzekvence potencijalno mogu biti dvojake. Prva loša posljedica je da se u određenom društvu i u određenoj zemlji - u kojima su tokom njihove istorije realna vlast i moć uglavnom bili izmješteni iz institucionalnog okvira i koncentrisani u rukama autoritarnih i harizmatičnih pojedinacâ - nužno javlja tendencija ka karakternom oblikovanju većine ljudi u toj zemlji i u tom društvu kao takozvanih autoritarnih ličnosti. To će reći da dugotrajni apsolutistički model vladavine oblikuje pretežni dio stanovništva kao ljude koji nisu slobodni građani sa izraženom kritičkom sviješću, nego suštinski neslobodna bića, spremna da se pokoravaju pojedincima koje, zbog nečeg, smatraju moćnijim od sebe, autoritativnim i harizmatičnim. Dok se prema takvima odnose snishodljivo, isti ti ljudi istovremeno se često osiono i sa omalovažavanjem odnose prema onima koje drže slabijim od sebe. Pretežni postotak pojedinacâ autoritarnog karaktera u jednom društvu nesumnjivo se u velikoj mjeri može smatrati konzekvencom dugotrajnog i kontinuiranog autokratskog modela vladavine - modela koji princip kolektivnog pretpostavlja principu individualnog i koji preferira i favorizuje crte ličnosti kao što su poslušnost, poniznost i pokornost, dok sumnju, kritiku i kritičku svijest, slobodu mišljenja i bunt tretira kao najveće opasnosti. Centralni problem je u tome što su pojedinci autoritarnog karaktera, kad je u pitanju lična inicijativa u pravcu širenja polja društvenih slobodâ - slobodâ koje su nužne za opstanak i prosperitet jednog društva - apsolutno nekreativna i (možda malo grubo rečeno, ali svakako istinito) neupotrebljiva bića. I u situaciji kad su jedno društvo i jedan narod sastavljeni pretežno od takvih ljudi, to društvo i taj narod osuđeni su u najblažu ruku na stagnaciju; štoviše, nažalost, i na lagano propadanje i odumiranje.
Druga (potencijalno) loša posljedica dugotrajne i kontinuirane autokratske vladavine u jednoj zemlji može biti trajna atrofija institucijâ i oblikovanje percepcije tih institucijâ od strane većine državljanâ jedne zemlje (svjesno i namjerno ne upotrebljavam pojam građani) kao entitetâ koji su suštinski nebitni i koji su uvijek i po pravilu zavisni od volje političkih moćnikâ. A takva percepcija institucijâ, vice versa, rezultira daljom perzistencijom unutarnje neslobode većine pojedinacâ u jednom društvu, čime se stvara circulus vitiosus nedemokratije, tendencije ka autokratiji i unutarnje potrebe velikog dijela stanovništva za moćnim pojedincima na vlasti.
Pojava koju sam - nešto kasnije ću objasniti i zašto - nazvao infantilnom regresijom crnogorskog društva rezultat je prvoopisane posljedice dugotrajne apsolutističke vlasti: karakternog oblikovanja (pre)velikog broja pojedinaca kao neslobodnih i - što proizlazi iz neslobode - suštinski nezrelih ljudi. Infantilna regresija crnogorskog društva ispoljava se u više pojavnih formi i ima svoje konzekvence prije svega na etičkom planu, ali ponekad i na planu estetike (ružnog). U moralnom smislu najbjednija i najtužnija pojava svakako je prodavanje glasovâ i ličnih karatâ za određenu sumu novca. Često je tu i zahtjev da partija koja želi nečiji glas mora svom klijentu platiti i njegove neplaćene račune za struju, vodu, komunalije itd. Analogija između ovog - pred svake izbore u Crnoj Gori sad već uobičajenog - modela osvajanja glasova (prije svega od strane vladajuće partije), sa jedne strane, i podmićivanja djece od strane roditelja nekom sitnom i jeftinom igračkom ili slatkišem da bi djeca pristala na nešto što roditelji traže od njih, sa druge, neodoljiva je. Ne manje bijedno u etičkom smislu je prodavanje glasova i slobode vlastitog izbora za zaposlenje. Samo je sada ulog veći pa nam valja modifikovati i analogiju sa djecom i roditeljima: ovo je otprilike kao kad obijesni sin traži od oca da mu kupi motocikl ili će u protivnom pobjeći od kuće. I otac mu - što da radi nesretni čovjek koji je razmazio sina i napravio od njega idiota - usliši želju. U trećoj pojavnoj formi infantilne regresije crnogorskog društva prisutna je - pored etičke - i estetska komponenta; štoviše, rekao bih da je ona u ovom slučaju i dominantna. To su svi oni stanovnici naše zemlje (svjesno i namjerno ne upotrebljavam termin građani) koji su prodali glas i slobodu vlastitog izbora ili za obećanje zaposlenja, ili za obećanje da će im plata biti određenog iznosa, ili za obećanje da će biti oslobođeni plaćanja nekog poreza ili komunalija, ili za obećanje da im neće biti uklonjen neki privremeni objekat itd, a onda su bili prevareni u pogledu zaposlenja, data im je plata u značajno manjem iznosu od onog koji im je obećan da bi prodali glas, ipak su morali platiti porez ili komunalije, ili im je - odlukom nekog suda - pred privremeni objekat došao buldožer da ga ukloni. Ti stanovnici naše zemlje u tom trenutku često javno jadikuju, opisuju do u detalje kako su dali glas DPS-u u zamjenu za to i to obećanje, a sad ih je DPS obmanuo, javno prijete da oni i njihove porodice i rođaci nikad više neće glasati za vladajuću partiju ako im DPS ne pomogne i ne održi predizborno obećanje koje im je dao itd. U ovim slučajevima infantilna regresija crnogorskog društva poprima već i grotesknu komponentu; roditelj je prevario dijete i ono sad plače, urla na sav glas i nemoćno prijeti roditelju kroz vrisku i suze. Dakle, analogija nekih dominantnih pojava u crnogorskom društvu sa nekim dominantnim tipovima odnosâ između roditelja i njihove djece je neosporna. A način na koji je - prije svega vladajuća partija u Crnoj Gori - oblikovala i oblikuje crnogorsko društvo ima potpunu analogiju sa procesom infantilne regresije kod ljudi. Crnogorsko društvo je, dakle - između ostalih loših, kancerogenih i degenerativnih procesâ i pojavâ - i društvo na putu infantilne regresije.
Ovaj članak nipošto ne treba shvatiti kao pokušaj da se stanovnici (svjesno i namjerno ne upotrebljavam pojam građani) Crne Gore omalovaže i diskredituju na bilo koji način i predstave kao ljudi a priori manje vrijedni u odnosu na stanovnike nekih drugih zemalja. Ne. Većina ljudi - u čitavom svijetu, ne samo u Crnoj Gori nego i u razvijenim zemljama - su mediokriteti. To je realnost ljudske vrste. Pojam mediokritetovdje ne treba shvatiti u njegovom pežorativnom značenju: “osoba dosta ograničenih umnih sposobnosti; glupak, tupan“, nego u primarnom značenju ove lekseme: „osoba osrednjih, prosječnih sposobnosti“. Dakle, većina ljudi na svijetu su mediokriteti, a mediokritet je ljudsko biće koje gotovo u potpunosti oblikuju kvalitet, demokratska i institucionalna zrelost i struktura društva u kojem živi. Tako će, npr, jedan francuski mediokritet u trenutku kad mu Makron poveća akcizu na gorivo postati žuti prsluk i otići na ulicu da, ako treba, i nasilno protestuje protiv ugrožavanja njegovih građanskih prava. A crnogorski mediokritet svoj egzistencijalni problem „riješiće“ tako što će prodati svoj glas na izborima za određenu novčanu sumu ili za zaposlenje. Pitanje koje postavljam na kraju ovog članka i koje se ozbiljno postavlja svima nama: imamo li snage da izađemo iz začaranog kruga autoritarne (ne)svjesti, infantilne regresije društva i institucionalnog propadanja? Moramo je naći kako znamo i umijemo. Moramo krenuti putem osvješćenja. Jer u protivnom - kao društvu i narodu - ne piše nam se dobro.
Bonus video:
