Čuvar tragova krvi - Vijesti.me
SVIJET U RIJEČIMA

Čuvar tragova krvi

Slučaj istoričara Jurija Dmitrijeva, koji je godinu dana čamio u zatvoru, danas poznaje cijela Rusija. Proces protiv njega razotkriva taktike Putinovog režima

zatvor
zatvor (Foto: Shutterstock.com)

Istoričar i istraživač Gulaga, Jurij Dmitrijev, 27. januara 2018.  pušten je iz istražnog zatvora u Petrozavodsku, u kom je proveo više od godinu dana: sa zabranom da napusti teritoriju grada. Dmitrijev je proveo 13 mjeseci u istom onom kazamatu, u kojem su, u doba Staljina, čamili ljudi o čijim je sudbinama i biografijama kao istoričar pisao. Njegov slučaj, koji je počeo kao zloupotreba moći bezbjednosnih organa Rusije, danas je poznat cijeloj zemlji: u njemu se razaznaje nerv istorije današnje Rusije i to u kristalnoj jasnoći – naučnik, koji je istraživao zločine NKVD postao je žrtva operacije današnje obavještajne službe.

Dmitrijev je bio predsjednik regionalnog biroa Društva „Memorijal“ u zapadnoruskoj Kareliji. Od kraja 80-ih godina XX vijeka tragao je za grobovima žrtava terora Staljina i žrtava radnih logora. Objavljivao je registre imena žrtava komunističke represije. Ali, prije svega, on je bio taj koji je javnosti Rusije otkrio mjesta masovnih strijeljanja, poput Sandermoha ili Krasnog Bora, na kojima je podizao spomenike da bi se porodice i potomci žrtava terora imali gdje za njih pomoliti.

Dmitrijev je bio čovjek neokrnjena imena, koje je bilo njegov najveći kapital: otvaralo mu je vrata, a njegovim riječima davalo na značaju. Uhapšen je pod optužbom da se bavi proizvodnjom i prodajom dječije pornografije: gore optužbe nema. 

Da je ova užasna optužba potvrđena, ne bi bilo uništeno samo njegovo ime, nego bi bila uprljana sva mjesta koje je otkrio i svi spomenici koje je podigao. Optužba je bila bazirana na anonimnoj prijavi. I fotografijama deteta, kćerke, koju je on usvojio. Dmitrijev je nju u užasnom stanju izvadio iz doma za siročad, a za slučaj da jednog dana bude potegnuto pitanje starateljstva, vodio je dnevnik o njenom zdravstvenom stanju, koje je podkrepljivao fotografijama. 

Što je njegovim neprijateljima poslužilo kao giljotina. Njegov kompjuter je bio hakovan, fotografije djeteta kopirane, Dmitrijev uhapšen a kćerka Nataša oduzeta od familije. Tužilac je tražio 15 godina zatvora. U sudnicu ga je dovodilo 4-6 a ponekad i osam teško naoružanih specijalaca, kao da sprovode šefa najzloglasnije mafijaške bande.

Oni, koji su ga tako nagrdili, računali su da će presuda brzo biti donijeta a Dmitrijev na dugo nestati iza zidina kazamata. No, nije bilo tako! Jer, bilo je puno ljudi od imena koji su ga dobro poznavali: i njega i njegov odnos ka Nataši.

Oni su inicirali kampanju podrške kojoj su se pridružil dobitnica Nobelove nagrade Svetlana Aleksijevič, književnica Ljudmila Ulickaja, filmski režiser Andrej Svajgincev, dama Natalija Solženjicina kao i na stotine ostalih intelektualaca, književnika, režisera, kompozitora: krem duha Rusije.

Na suđenje su dolazili ljudi iz cijele Rusije da mu daju podršku. Puno njih je potom išlo na groblja, koja ja Dmitrijev podigao. Skoro svi u Sandarmoh, pored po zlu čuvenog kanala Bjelomorsko-Baltičko more. Tamo je sada prava šuma spomenika od granita i drvenih krstova: šuma znamenja za nestale duše, šuma svijeća koje molitveno gore u šumi suza, tuge i sjećanja na desetine hiljada ubijenih ljudi.

Tokom sudskog procesa odbrana je sudijama dala 11 nezavisnih ekspertiza, koje su potvrđivale da su akti državnog tužilaštva teška laž, da fotografije bolesnog djeteta nisu pornografiski materijal nego dio medicinske dokumentacije njegove kćerke. 

Ali, umjesto da ga odmah puste na slobodu, Dmitrijeva sudije šalju na medicinska ispitivanja u Serbskom Institutu za psihijatriju, koji još iz sovjetskih vremena nosi zao glas da je zavod za uništavanje političkih protivnika. Psihijatri Instituta Serbski su disidentima postavljali izmišljene dijagnoze, koje su služile kao pravne podloge da sudije svoje žrtve žive sahrane po zatvorenim psihijatrijskim odeljenjima.

Za ovakvo ponašanje državnog tužilaštva i sudija u ovom, i pored postojanja skaradne tradicije, rijetkom slučaju kumulativnog kršenja zakona od strane vlasti, postoji samo jedno objašnjenje: namjera da Jurija Dmitrijeva po svaku cijenu strapaju u zatvor. Ili da ga proglase psihički bolesnim te stoga opasnim po društvo pa da mogu da ga prisilno odvedu u ludnicu. Ili da izmisle još nešto, što bi još više bilo protiv svakog razuma i prava ali što bi lokalnim službama bezbjednosti donijelo opravdanje za bezprizornu optužnicu protiv Jurija Dmitrijeva. Proces protiv njega teče dalje.

Ali, zašto je Dmitrijev bio u zatvoru, čemu sav ovaj proces? Danas sa sigurnošću možemo tvrditi da to znamo. Neposredno pred njegovo hapšenje, Društvo „Memorijal“, koje istražuje represije i diže spomenike njenim žrtvama, od vlade Rusije proglašeno je „stranim agentom“ - kao u najgora vremena lažnih optužnica tridesetih godina pod Staljinom. U ljeto 2017. je objavljena jedna „naučna“ publikacija koja tvrdi da na memorijalnom groblju u Sandarmohu nisu sahranje žrtve Staljinovog terora, nego zarobljeni crvenoarmejci, koje su strijeljali Finci za vrijeme Zimskog Rata.

To je realizacija svedržavne, ali neslužbene politike sjećanja. Vlastodržci formalno priznaju žrtrve sovjetskog režima, dižu im i spomenike, poput „Zida tuge“, koji je predsjednik Putin prošle jeseni, na dan sjećanja na Veliki teror, otvorio u Moskvi. Ali država nikako nije spremna da istraži zločine kojima su ove žrtve podlegle, niti da ih formalno-pravno prizna kao državne, niti da imenuje zločince, niti da pravno kvalifikuje zločine, koji su oni počinili.

Skoro sve, što je rečeno i objavljeno o zločinima sovjetske vlasti, realno je gledano nelegalna publicistika. Skoro niko nije ni pokušao da skupi pravni dokazni materijal. A upravo je to učinio Dmitrijev: našao je zaboravljene rupe i kanale za masovna strijeljanja, uspio da dobije odobrenja za ekshumacije, napravio liste sa imenima strijeljanih a sve na osnovu postojećeg arhivskog materijala: mjesta na kojima su ljudi strijeljani pretvorio je u memorijalna - na kojima svaki potomak ovih nesrećnika može da podigne krst i spomenik za svoje pretke.

„Niko više u Kareliji ne može da tvrdi da ovdje nije bilo masovnih represalija“, kazao je Dmitrijev pošto je pušten iz zatvora. „Uspjeli smo da dokažemo cio lanac zločina: od odluke politbiroa Komunista o početku represalija, preko spiskova za pogubljenja podijeljenih ovdašnjim egzekutorskim trojkama do pokazivanja gdje su grobovi njihovih žrtava“. 

Dmitrijev je namjeravo da nastavi sa svojim istraživanjima u dokumentima NKVD i da otkrije nova zaboravljena groblja žrtava Velikog sovjetskog terora, jer su nazivi mjesta u dokumentima šifrovani. On nije gonio zločince, kako su to radili Simon Vizental ili B. Klarsfeld. On je prosto nalazio mjesta masovnih ubijanja, obilježavao ih i time činio zločine neugasivim. To je bio dovoljan razlog za današnju Rusiju da otvori lov na njega.

Interesatno je, takođe, konstatovati da se ovdje ne radi o zločinima države počinjenim prije pet ili deset godina. Jer, da se o takvima radi, još bi se nekako mogla i shvatiti količina energije koju država upotrebljava u podmetanjima protiv Dmitrijeva. Niti i jedan od državnih tužilaca, sudija ili današnjih vlastodržaca ima lično direktno išta sa tim zločinima. Ne, radi se o zločinima bivše sovjetske države, koju su svi počinjeni prije 80 godina. 

Ali upravo u tom grmu i leži zec. Današnjoj Rusiji sovjetska prošlost služi kao legitimacioni faktor za aktuelni režim Putina. I kao što su današnji potomci krvno i rođački vezani za svoje u logorima i na stratištima poubijane pretke, tako su i današnji ruski vlastodržci idejno vezani za Staljinove dželate i ubice pa se zbog tog monstruoznog rođaštva po zločinu nikako ne mogu od njih odreći i odvojiti. 

Kult organa bezbjednosti, kult „čekizma“, kako ga naziva naučnica Julija Fedor, predstava Rusije kao ostrva okruženog neprijateljima, po kom svuda rovare unutrašnji nenavidnici za čije se odstranjivanje dobijaju specijalni ordeni – sve je to korporacija zločina, koja je iznad svih zakona a čiji kult ruska država slavi ponovo danas. Ona je najbitniji dio državne ideologije pa stoga sjećanje na „čekiste“ mora biti u najvećoj mjeri umiveno od svega lošeg i zlog. 

Nije slučajno šef ruske unutrašnje obavještajne službe Aleksandar Bortnikov u decembru 2017, na svečanosti proslave 100. godišnjice osnivanja sovjetske tajne političke policije „Čeke“, o represijama tridestih godina rekao sljedeće:

„Iako mnoge to vrijeme asociira na talas fabrikovanih slučajeva nasilja, naš arhivski materijal pokazuje da je u značajnom broju tih slučajeva postojalo opravdan razlog za kaznu.“ Sem toga, je ovaj čovjek kazao da mu riječ „čekista“ ni najmanje ne smeta i podcrtao nasljeđe koje vezuje današnje ruske i ondašnje sovjetske organe bezbjednosti.

To nasljeđe se i stvarno može svuda vidjeti. Već je Varlam Šalamov, zatočenik Kolimskog logora i autor „Priča sa Kolime“, opisao metode kojima je sovjetska vlast uništavala svoje političke protivnike: oni nisu bili progonjeni politički nego krivično, čime su pretvarani u kriminalce. Kasniji KGB je političim žrtvama podmetao drogu, optuživao ih za silovanja, režirao prepade, itd. 

Nedavno preminuli osnivač Društva “Memorijal”, Arsenij Roginski, u vrijeme sovjeta takođe je robijao. Formalno ne zato što je bio politički aktivan, nego zato što je, navodno, uništavao arhivsku građu. 

Slučaj Jurija Dmitrova se, na žalost, potpuno uklapa u takvu otužnu praksu današnjih nastavljača tradicija „Čeke“.

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) 
Prevod: Mirko VULETIĆ


Najčitanije iz sekcije Kolumne