Dijalog

Kolumna „Budimo ljudi“ rektora cetinjske Bogoslovije g. Gojka Perovića, inspirisana skupom „Korijeni i posljedice crnogorskih podjela“ u organizaciji Udruženja pravnika Crne Gore, pored pohvale za napor organizatoru da do istog dođe, sadrži i par znakovitih poruka, koje vrijedi zapaziti.

U prvom redu to je potreba da se dodatno afirmiše činjenica da su crnogorski intelektualci, koji identitetska pitanja vide različito, sjeli za jedan sto i raspravljali o jednoj od najosjetljivijih tema. Drugo, uz namjeru da dodatno apostrofira neka od svojih polazišta saopštenih na skupu, autor poziva na nastavak dijaloga, uz ne tako čestu poruku da „moramo početi da pažljivo slušamo jedni druge“.

Navedeno, obavezuje, prije svega organizatora skupa, da na isto odgovori, ne samo sa daljom proklamacijom čuvene Volterove premise o pravu oponenta da saopšti svoj stav, već i da uđe u meritum teme i razloge zbog kojih društveni dijalog danas nije zastupljen u crnogorskom društvu.

Jedan krov

Crnogorski intelektualci, koji su pri tom pripadnici najmanje tri nacionalna korpusa, odista jesu na navedenom skupu demonstrirali nešto što se podrazumjeva (akademski manir da se sasluša drugi sagovornik) i pokazali šta nedostaje (društveni dijalog).

Saopštena teza g. Perovića o Crnoj Gori kao „jednom krovu“ ispod kojeg su pripadnici različitih nacionalnih korpusa i teza o „grudima jedne majke“ na kojima su svi, sa pravom na različitost u izboru (svojih) identiteta eliminiše dilemu šta je kuća unutar koje se vodi dijalog. Uz rizik od osude tvrdih čuvara „nacionalne neupitnosti“ što se ova činjenica ističe, vrijednost ove teze je što poziva na unutar crnogorski dijalog koji bi se vodio na Cetinju ili Podgorici, a ne na nekoj drugoj adresi.

Stoga, ovaj izrečen stav, otvara prostor za nastavak dijaloga, makar između potpisnika ove dvije kolumne, u traženju odgovora na unutrašnja pitanja, poput podijeljenog identiteta unutar dijela crnogorskog korpusa. Da preciziram, ovdje se misli na onaj dio crnogorskog korpusa koji ne osporava istorijsku i sadašnju državnost Crne Gore, ali ima dvojnost u ličnoj identifikaciji svog nacionalnog pripadništva. Taj dio crnogorskog društvenog supstrata mnogo je bliži rektoru Peroviću, primarno po prirodi njegovog poziva, jer dvojnost identiteta umnogome je proizvod potrebe Crkve da dominira u određenju ne samo vjerskog, već i državnog i nacionalnog bića Crnogoraca.

Naravno, pravo da se nacionalno na ovaj način izražava identitet ne smije se osporiti, jer bi se ušlo u zonu ličnih prava, posebno ako se pritom pokazuje želja i otvorena namjera da se o ovom pitanju vodi građanski dijalog.

U konačnom, sve navedeno vodi do pitanja statusa, društvenog uticaja i buduće pozicije Crkve, koja ima nemali uticaj na identitet onih pripadnika crnogorske zajednice kod kojih njihova pripadnosti vjeri i pravoslavni osjećaj, najvećim djelom određuje njihov lični osjećaj nacionalne određenosti.

Stoga, stvarna spremnost za dijalog, sa ove adrese, biće testirana u postupku normativnog uređenja prava vjeroispovijesti u Crnoj Gori, koja će pokazati da li je stav o „jednom krovu“ samo lijepo sročena sintagma.

Korak dalje

Dijalog traži tačku dodira koja je neupitna vrijednost za obje ili sve strane. Za početak su to dobra namjera i elementarna pristojnost u međusobnom komuniciranju. Kako je ta tačka dosegnuta na pomenutom skupu Udruženja pravnika, to daje prostor da se napravi korak dalje.

Taj korak dalje je neophodan, jer ukoliko predugo traje sukob oko nekog pitanja, koje društvo ne može da prevaziđe, a pritom se dodatno politički generiše i nerijetko zloupotrebljava, postoji opasnost da se uđe u zamrznuti sukob, koji će se kao takav prenositi iz generacije u generaciju. Dugo trajući sukobi po pravilu metastaziraju i više se ne mogu liječiti metodama društvenog dogovora.

Stoga, cilj društvenog dijaloga, koji sam po sebi nije cilj nego sredstvo, jeste postizanje kompromisa koji ne ugrožava temeljne vrijednosti bilo kojeg činioca razgovora. Pritom njegovi akteri ne smiju upasti u grešku pretenciozne i pogrešno postavljene ideje „o pomirenju“, bilo ideološkog unutar jednog ili nacionalnog između dva korpusa.

U ovom procesu odgovornost crnogorskih intelektualaca danas zato nije sadržana samo u tome da se neupitno odbrani crnogorski identitet od tuđeg agresivnog klero/nacionalizma i sačuva posebnost, već i da otvaranjem unutar crnogorskog dijaloga pomognu da društvo izađe iz trajućeg „zamrznutog sukoba.“

Društvena kultura

Otežavajuća okolnost, nažalost, jeste to što ne postoji društvena kultura koja afirmiše razumijevanje, ne funkcioniše liberalna i funkcionalna demokratija, mediji uglavnom ne prepoznaju značaj ove teme... itd. Navedeni autorski tekst, sa druge strane, u tom ambijentu, može se prepoznati kao namjera pojedinca da se suprotstavi mantri „zamrznutog sukoba“ i intelektualne apatije.

Činjenica da je autor sveštenik cijeloj priči, kao u stihu Balaševića, „daje čudan ton“, ali „čovjek je čovjeku tajna najveća“. Generalno, uloga Crkve u cijelom procesu nije „bezgrešna“ jer uvijek kada bi izlazila iz svojih „nadležnosti“ umjesto faktora unutrašnje kohezije poput primjera Poljske, Grčke ili Španije, postajala bi, uz druge faktore, generator sukoba i dodatno pojačavala ili i sama proizvodila krizu identitetskih pitanja.

Naravno, „krizu nacionalnog identiteta“, relativno je lako riješiti ukoliko se prihvate vrijednosti evropskih prosvijećenih društava, koja počivaju na principima građansko liberalnog društva, koje pitanje nacionalnog identiteta stavljaju u korpus ličnih prava svakog pojedinca. Ukoliko se prihvati ovaj univerzalni princip onda je neupitno da je Crnogorac onaj koji to jeste po svom rodu i nacionalnom osjećaju, kao što je neupitno da ima pravo da se izjašnjava kao Crnogorac svaki onaj građanin koji ima crnogorski pasoš. Pritom, to može slobodno uraditi bez opasnosti da se sa neke visoke crkvene adrese isti ne dovede u vezu sa kakvom „sotonom“, Đilasom, papom ili Kominternom.

Potreba vođenja unutar crnogorskog dijaloga neupitna je i ne samo na temi identiteta. U skoro svim segmentima društva prisutna je zatvorenost i manjak želje za razumijevanjem drugog, usljed čega raste društvena polarizacija, na šta upućuju i riječi akademika Dragana Vukčevića „da smo 2006 godine napravili dogovor za Crnu Goru, a danas nam treba dogovor o Crnoj Gori“.

Misija

U citiranoj kolumni rektor cetinjske Bogoslovije zapisuje da su se „iz jednog naroda (od istih rođaka, od rođene braće) oblikovala dva politička identiteta ili ono što se modernim jezikom zove - nacija“ i dodaje „kako su sljedbenici te dvije različite političke svijesti i dalje ostali najrođeniji i krvno i tradicionalno i duhovno naš je zadatak da te identitetske podjele ne produbljujemo, nego da iz zaliječimo međusobnim uvažavanjem.“ Ovaj stav dodatno otvara prostor za dijalog jer nije negatorski i ne isključuje bilo koju naciju (crnogorsku ili srpsku), mada ih svodi na „politički identitet“, što je samo po sebi tema za zasebnu kolumnu.

Autor vrlo suptilno „provocira“ na nastavak dijaloga o ovoj temi i dodatno iskazuje stav da smo svi dužni da „našim potomcima obezbijedimo ambijent u kojem uvažavanje različitog mišljenja nije incident, nego preduslov života“ koji, izdvajajući ga, želim da afirmišem.

Na kraju ovog osvrta na navedenu kolumnu, cijenim da autor čitalačkoj publici ostaje dužan dodatno razgraničiti i pojasniti gdje je u predmetnoj temi o društvenom dijalogu uloga Crkve i da li ovaj entitet, sa svim naslagama prošlog vremena, može biti, u budućnosti, aktivan subjekt razumijevanja ili i dalje faktor za održavanje „zamrznutog sukoba“.

Ili, da li će kletve biti zamijenjene molitvama.

Vjerujem da je citirajući patrijarha Pavla, „Budimo ljudi“, i zapisujući u svojoj kolumni riječi „gledajući samog sebe i ljude oko sebe, shvatam da je ogroman posao pred nama“, g. Perović sebi odredio misiju koja nije samo par dobro napisanih kolumni.

P.S. „Dobar dijalog ne propisuje istine već ih traži, ne proklamuje istine, već ih ispituje. Dobar argument se u njemu ne prima kao uvreda, nego kao pomoć raščišćavanju vlastitih pojmova”. (Borislav Pekić)