Dola pivska - Vijesti.me
TIMUR TMURNI

Dola pivska

Svake godine 07. juna, da se poklone sjenama žrtava, u Dola dolaze Pivljani, kao i Veličani i Ržaničani, njihovi pobratimi po stradanju sa Čakora 28. jula 1944. đe je nastavljen krvavi pir “Princ Eugena”

Dimitrije Đikanović
Dimitrije Đikanović (Foto: Privatna arhiva)

07. jun 1943. Operacija “Švarc”. Babin vrh, Piva. U zbjegu, visoko u planini, pod stablima četinara improvizovane kućice zvane katave. Tamo se sklonilo mnoštvo nejači i stoke dok je na Sutjesci bješnjela Peta neprijateljska ofanziva.

Stigli su neki pretežno plavokosi vojnici. Čuje se njemački jezik, čuje se i naš. Viču: "Zbor, zbor!" Objašnjavaju narodu da se pokupi sa stokom i da krene, neće im se ništa dogoditi. Navodno je trebalo da seljaci čuju objave, fotografišu se, dobiju dokumenta i vrate se ljetnjim radovima na njivama i pašnjacima. Đecu su mamili bombonama. To nije, međutim, odagnalo strepnju i komešanje. Narod se, nemajući mnogo izbora, u koloni polako kretao ka Miljkovcu i zatim ka Dolima. Ovu potresnu povorku činile su izmiješane porodice i stoka. Sumanuto bleje bravi, muču goveda, njište konji, neka strašna, panična i zloslutna životinjska dreka. Jaganjci traže majke kao i đeca svoje. Mali Tadija od svojih deset godina se rasplakao, u metežu je izgubio majku, braću i sestre. Otac ga je tješio: "Ne plači sine, ne boj se." Rekao mu je da su odmakli naprijed i da će ih stići. Najstariji sin, Miro, od šesnaest godina se ranije sklonio kod tetke u Goliji. Trinaestogodišnja Julka je bila sa jagnjadima, igrom sudbine je izbjegla da je pokupe. Njih dvoje su bili sigurni. Četrdesetpetogodišnji Dimitrije Đikanović iz Rudinica strepio je za ostatak familije.

Odvedeni su mu: majka Stamena u sedamdesetoj godini, tridesetpetogodišnja žena Marija, rodom od Radovića sa Borkovića, treće po redu dijete dvanaestogodišnji Obrad i dalje: sin Tadija, ćerka Saveta od sedam godina, četvorogodišnji Simeun i najmlađa Koviljka od samo dvije. Vojnicima su rekli da je Dimitrije ostao da pokupi neke stvari. U koloni se našao i tridesetpetogodišnji Dimitrijev brat Mališa, silan Crnogorac, grdosija sa bremenitom ženom u devetom mjesecu Mitrom i trogodišnjom ćerkom Radislavkom. Drugi brat Milun nije bio tu, otišao je tog jutra da bere drva. U zbjegu bjehu njegova žena Milenka sa tri sina, Radonjom, Milutinom i Isailom. Najmlađem je bilo tri godine. Stotine duša sakupljenih po selima i zbjegovima pivskog kraja sprovodili su pripadnici 7. SS njemačke kaznene divizije "Princ Eugen" i ustaše u Dola pivska na krvavi zbor. Dimitrije je slutio zlu kob: “Sve će ovo danas izginuti, ostaće mi ono dvoje najstarije siročad.”

Iskoristio je zgodan trenutak, uspio je nekako da se neopaženo izvuče iz gužve i skloni od neprijateljskih vojnika. Sa zebnjom u srcu se kasnije uspeo na jedno drvo na uzvišenju i iz daleka gledao kako se ispunjavaju vrtače u Dolima. Poslije nekog vremena plotuni pušaka i mitraljeski rafali zaparali su nebo, lelek i vriska prolomiše se gorama, Dimitrije je bespomoćan i prestravljen posmatrao kako mu stradaju najbliži. Ginuli su Blagojevići, Đikanovići, Glomazići, Nikolići, Pejovići, Gutovići i mnoga druga pivska bratstva. Razdvojili su đecu, žene i muškarce. Prvo su pobili đecu pred očima roditelja, a potom su strijeljali odrasle. Nakon što su utihnuli rafali, čuli su se pojedinačni pucnji. To su krvnici puškama dokrajčivali ranjene. Jedini se spasio tridesetpetogodišnji Miloš Glomazić koji je, nekim čudom, ranjen umakao sa strelišta i krvav prenio u planine stravične vijesti iz Dola pivskih.

Nacistička mašinerija, sastavljena od Njemaca-folksdojčera i hercegovačkih ustaša 7. juna 1943. je ubila 522 Pivljana od čega 109 đece. To je bio sabirni centar ubijanja, a na stotine Pivljana je ustrijeljeno ili izgorelo po drugim selima i zbjegovima. U knjizi “Krv Pive” Mileta Cicmila popisano je 1290 civilnih žrtava fašističkog terora u Pivi. Po spiskovima, najteže su stradali Blagojevići, 265 ih je ubijeno, a samo u Dolima je zauvijek ostalo 153. Đikanovića 47, od toga u Dolima 42. Bilo je porodica kojima nije ostalo živog srodnika da ih zakopa i održi pomen. U mnogim je preživio tek poneko. Poslije pokolja junska žega uzavrela je prolivenu krv, a pivska zemlja u jezivom muku primila je sebi svoje mučenike. Nacisti su zatrpali zajedničku grobnicu zemljom i kamenom. Nekoliko dana kasnije preživjeli su se spustili u Dola da pronađu i sahrane svoje. Dimitrije i brat Milun su slomljeni tražili hoće li u gomili leševa prepoznati koga od svojih četrnaestoro roba. Petnaesta žrtva je bilo nerođeno Mališino i Mitrino čedo.

Nepodnošljiv zadah ubrzanog raspadanja probijao je zaštitnu tkaninu stavljenu preko nosa i usta. Na vrhu leševa, moj đed je prepoznao stasitog Mališu. Mrtvi brat bješe posječen rafalom i dotučen metkom u glavu, te sahranjen među posljednjima. Zajedno s Milošem Glomazićem je pokušao pobjeći sa stratišta. Miloš je pokazao mjesto đe je pao Mališa. Odatle do strelišta prostirala se krvava vlaka po travi. Zlikovci su odatle odvukli Mališu u zajedničku grobnicu. Odlučili su da mu prenesu tijelo i sahrane ga u Rudinicama kod njegovih sinova Radomira i Jakova koji su umrli kao bebe prije rata. Majku, ženu, petoro đece, snahu sa tri sina , drugu snahu sa ćerkom i nerođenim đetetom Dimitrije nije mogao prepoznati. Ostali su da vječno počivaju u Dolima pivskim. Od sve porodice ostadoše mu dvoje starije đece i brat Milun. Paljevina i pohara su sitni užasi prema stradanju u Dolima. Nikad nije prežalio što nije pokušao da spasi bar malog Tadiju. Oba brata, sluđena od bola, ucrniše se, ne sjekoše kose i brade. Tek po završetku rata su se ponovo oženili. Priča kazuje da je 1944. mrkom i obraslom Milunu Đikanoviću u partizanskoj komandi u konaku Pivskog manastira oštro zamjereno što nosi izdajničku kosu i bradu. A onda je neko rekao komandantu da su njegova duga kosa i brada puštene od žalosti.

Zločinačka 7. SS dobrovoljačka brdska divizija “Princ Eugen” predala se 11. maja 1945. u Sloveniji snagama NOVJ. Od četiri generala, komandanta divizije u periodu 1942-1945 dvojicu krvoloka, Augusta Šmithubera i Karla fon Oberkampa, su zbog ratnih zločina objesile vlasti komunističke Jugoslavije. Artura Flepsa su ubili Rusi u Rumuniji septembra 1944. godine, a Oto Kum je premješten za komandanta 1. SS divizije - Hitlerove tjelesne garde. Zarobljen je od strane Amerikanaca na kraju rata, uspio je da izbjegne izručenje Jugoslaviji, postao biznismen i doživio duboku starost.

Tiho, s ogromnom tugom i velikom snagom volje obnavljao se život u Pivi. Dimitrije je sa Sofijom, od Glomazića, izrodio sedmoro đece. Posljednje, sedmo, bila je moja majka. Spletom tragičnih istorijskih okolnosti, na posredan i apsurdan način, ja moj život dugujem njemačkim i ustaškim rafalima. Samo im se na tome nikad neću zahvaliti. I moja baba Sofija je pretrpjela ratnu tragediju. Sestru Pejku, udatu Blagojević su živu zapalili u kući sa šestoro đece. Njen muž Pavle Blagojević koji je tada bio zatvoren u Nikšiću, kasnije je na zgarištu od svoje brojne porodice našao samo nagorelu dječiju cipelicu. Do kraja života nosio je tu cipelicu u unutrašnjem džepu kaputa.

Đed Dimitrije je bio miran, staložen, jak, vrijedan i pošten čovjek. Samo on zna kako je podnosio svoj ogromni gubitak i nije često govorio o tome. U šestoj deceniji je uspio da obnovi porodicu i da doživi da sahrani dvije kćeri, jednu u djetinjstvu, a drugu u ranoj mladosti. Na sreću, smrt ga je na vrijeme uzela i pošteđela da pod stare dane zakopa i sina Lazara. On je tragično nastradao nekoliko mjeseci prije rođenja svoje jedine kćeri. Najstariji sin Miro, zvani Bajo, ugledni profesor matematike u Nikšiću, sedam godina nakon užasne tragedije koju je preživio, morao je izdržati dvogodišnje surovo zatočeništvo na Golom otoku. Kada se Bajo ženio 1957. godine, gotovo na silu su Dimitrija ugurali u svadbarsko kolo. Đedu su suze zapljuštale sa lica. Nikada više niti je zaigrao, niti zapjevao. Nekoliko godina pred smrt, već u svojim osamdesetim, sjedao je na jednoj uzvisini iznad kolibe, gledao na Dola u daljini i tiho plakao. Pitaše ga žena: "Zašto plačeš, stari, šta ti je?" Tužno je odgovorio: “Žao mi je što nijesam ostao i poginuo sa svojima."

Smrt rađa novi život, a novi život nosi vječni jauk Dola pivskih i prenosi strašnu kolektivnu uspomenu na nova pokoljenja. Svake godine 07. juna, da se poklone sjenama žrtava, u Dola dolaze Pivljani, kao i Veličani i Ržaničani, njihovi pobratimi po stradanju sa Čakora 28. jula 1944. đe je nastavljen krvavi pir “Princ Eugena”. Na zemlji Nikolića dugo se nakon masakra osjećao težak vonj smrti nevinih. Tamo trava godinama nije bila košena. U Dolima je 1977. nikao memorijalni kompleks, rad vajara Luke Tomanovića, a nedavno i kapela. Kad se zagledam u dio tog kompleksa, u statue đece koja se drže za ruke, ne mogu a da ne prepoznam uplakanog Tadiju i prestrašene, malene Simeuna i Koviljku. Osjetim neko tužno poštovanje, sjetim se mog dobrog đeda Dimitrija Đikanovića i njegovih riječi: "Najbogatiji je onaj čovjek koji je sačuvao porodicu." I pitam se od čega je sazdan čovjek i koliko toga može da podnese.

U spomen na moga đeda po majci Dimitrija Đikanovića (1898-1982)


Najčitanije iz sekcije Kolumne