Narod naoružan kišobranima preplavio je juče nikšićke ulice što su se zajedno s režimskom kišom i bukvalno ulivale u trg Šaka Petrovića ispod najljepše balkanske crkve posvećene Svetom Vasiliju Ostroškom.
Nisu prestajali; ni kiša da pada, ni narod da se penje s trga prema Svecu, na Petrovoj glavici, za kojega je režimski predsjednik Crne Gore izjavio da je, ako se ne vara, po članu 3. Zakona, pokretno kulturno dobro Crne Gore, koji se zloupotrebljava u političke svrhe? I zaista, razmišljao sam; ko se sjetio da donese mošti Svetog Vasilija u Crkvu Svetog Vasilija taj nije od ovog svijeta?
Djelo ruskog arhitekte Mihaila Timofejeviča Preobraženskog gradili su crnogorski mitropoliti Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban. Iza svega je stajao Kralj Nikola i ruski, carski novac. Hram je tek juče, konačno dovršen.
Zlokobna raznovrsnost kišobrana, hipnotišuća raznobojnost, varijacije drški i kišobranskih materijala, pravilno razvrstani šiljci na vrhovima koji su virili po vojničkom rasporedu iznad šarenog mora, pružali su otpor i bezmalo obesmišljavali pravilne udare dažda koji se na djecu, tvrdoglave majke i tate obrušavao po pravilima džiju džice. Kiša je bila očigledno uvježbana i spremna, sa hiljadama lou-kik udaraca, ali: sveštenstvo, monaštvo, vjerujući narod i opozicioni politički prvaci odgovarali su združeno i organizovano, što bi rekao Predsjednik. Sve je podsječalo na dobro planirani teroristički poduhvat?
GRU je očigledno povlačio nevidljive konce opštenarodnog kontra napada. Takav kišobranski otpor, mi sami, bez Rusa, ne bi mogli izvesti? Ipak, tek bi postali sumnjivi i providni da je odjednom prestala da pada - kolege iz vladajuće DPS već su imali spremljeno saopštenje o tome da je Putin poslao hemikalije kojima je, on zna preko koga, privremeno razvedrio iznad Nikšića. Znao sam da bi NATO, nažalost, potvrdio navode iz saopštenja. Zato, s nedopudsivom srdžbom, povučen sasvim u sebe i pritisnut svojim platnenim plavim nebom, kupljenim u kineskoj radnji, ponavljao sam: padaj izdajice! Padaj i iskompromituj se do kraja!
Kada bi zaista hramove napravljene u Nikolino vrijeme morali prepisivati sa naše Crkve na darodavce, onda bi nam gotovo sve završile u ruskom budžetu.
Nikada, u istoriji Nikšića, nije se tiše molilo, a da se čulo glasnije i dalje. Odavno nije bilo ni glasnije kiše, a da se čula slabije. Na trgu ispod Crkve, vajarsko remek djelo Bogorodica sa Hristom na izvajanom oblačiću gleda kroz kišu, na zapad, prema Tvrdošu. Između neba i naših kišobrana samo su njih dvoje bili uspravni i gologlavi. Crnoj Gori ih je poklonio veliki ruski vajar Vjačeslav Mihailovič Klikov. Ništa nije slučajno.
Baka koja me prepoznala u špaliru drugopozivaca, na onom kružnom trotoaru, što samo nije, mnogim analitičkim očima, već viđen kao rov, prišla mi je da šapne:
- slušaj sine, ovu kišu nam je poslao Bog!
Ne rekoh ništa, zainaćen mojim unutrašnjim obračunom sa njom, padalicom, od prije minut ili dva.
- Bog, Bog, poslušaj me! Vidiš kako smo pristali uz ove kišobrane k'o uz svijeće, i svaka gori svojom bojom. On nas vidi i kroz kišobran, pa nas uči da i mi vidimo njega.
Sklopila je svijeću i otišla da potraži tvrdoglave i gologlave unuke.
Pomirio sam se brzo s padalicom.
Samo ti radi svoj posao bilo je moje izmrmljano izvinjenje gospođi kiši.
Zagledao sam kasnije ovaj moj jeftini kineski kišobran. Ko bi rekao? Svijeća kažeš! Po prvi put u životu stavio sam ga na počasno mjesto u stanu.
Razmišljam; ima li ovaj naš Predsjednik kišobran i je li blindiran? Baka bi znala odgovor vidi li se kroz takav odozdo prema gore, a Bog, odozgo, vidi i kroz njega, valjda?
Pokretno kulturno dobro Crne Gore, reče zakonski upućen Predsjednik? Koliko je tek jedva pokretnih i gologlavih kulturnih dobara? Više nas je nego nekulturnih i nepokretnih. Više nas je!
Hristos se rodi, predsjedniče!
Bonus video:
