Kad-tad se moralo desiti da se sa riječi pređe na dijela. U petominutnom obraćanju sa skupštinske govornice vatrenim nacional/šovinizmom sa jedne strane, te tridesetogodišnjem autističnim, arogantnim negiranjem neutaženog bijesa, nepravde, nasilja, konkurentskim nacionalizmom sa druge, zlo/upotrijebljeno je narodno zdravlje, mjere, prekršena ljudska prava, izazvan je sukob između litijaša i policije, dok je poslanički imunitet politika ostao nedodirnut neuznemiren ni za jotu, onih koji se ponašaju kao slon u porcelanskoj radnji isključujući svaki pokušaj da se pokuša sa pregovaranjem. Izborna kampanja pokazuje koliko je politička elita bestijalno zagrizla, a da je moć i nadmoć jedina tema koja ih angažuje, trošeći tako postignut napor pravoslavnih vjeroispovjedača da velik broj ljudi izrazi svoj protest na miran način. Preuzimanje štafete tj. pokušaji preuzimanja bili su vidljivi. Političari su pokušali na više načina da se vrate u prostor kojeg su ispraznili impotentnim aktivnostima i napustili/oslobodili za igrače koji bolje igraju ovu igru. Sada pokušavaju da preuzmu teško stečen potencijal (u kojem ima koječega, naročito nacionalizma i šovinizma) od onog kojem se najviše vjeruje (i vjerujući i ostali) u ovom trenutku, a to rade nasilno i destruktivno, rizično. Njihovo rizično političko djelovanje stavilo je u pogon nasilje institucija za koje se unazad posljednjih dvadeset godina najviše novca izdvaja iz budžeta, u jednoj već visoko militarizovanoj eriji, trasirajući zajedničkim akcijama diktaturu koja više nije nevidljiva ruka. Policijsko nasilje viđamo svake godine makar dva puta. Ako su opozicionari vjerovali da će tako biti čitljivi međunarodnim akterima grdno su se prevarili. Građanski protesti koje je pratilo policijsko nasilje nisu ostali dugo u medijskom sjećanju niti u sjećanu uopšte iako su pokrenuli ljude da se odupiru. Sada je pokrenuta energija za vjerskim slobodama u prvom planu kroz sukob policije i onih koji su poziv napasnika razumjeli i odlučili da sami budu odgovorni ukoliko budu dobili po glavi. Politička ekipa koja ih je pozvala udobno se štiti imunitetom. Pali su iz lekcije na samom početku jer je diktatura najstabilniji sistem ikad uspostavljen kojeg vlast uvodi sada već bez nećkanja. „Djeca haosa“ (Alain Bertho) proizvedena tamo gdje je država ispraznila prostor i pala na ispitu, su sada u inoj koloni pred manastirima diljem Crne Gore. Nakon što su ostala bez odgovora na traženje da su došli nešto reći državi, prelaze u fazu „ja sam pravoslavni“ a u grupi „mi smo pravoslavni“, na poziv politike onih koji tvrde da ih predstavljaju i onih koji su posrednici između njih i neba, što otvara mogućnost da se pređe u drugu fazu ovog šovinističkog bezumlja, rukovođeni beznađem. Sa druge strane država im na to u zaletu zloupotrebe policijskih snaga, pesničenja rukama i nogama, sve trčeći sa biber sprejem i prskajući koga stigne, izvikuje „ološu“, daje odriješene ruke da se u cilju odbrane od nasilja pojave kao rušitelji ili u ovom trenutku oni koji neodgovorno dovode kolektivno zdravlje u pitanje. Hoću da vjerujem da „djeca haosa“ ne misle da bi mogli odnijeti pobjedu u direktnom sukobu, da ne misle valjda da će DPS patrijarha smijeniti pravoslavni patrijarh. Ali su riješili da izazovu vlast i njenu policiju. Politički mešetari/lešinari su tu jer njima treba masa za izborne procente i preuzimanja komande. Makar i antipozivom ne morate da me slijedite što je najsnažnije sredstvo kako se poštuje forma a podstiče osoba da preuzme odgovornost za sopstvenu odluku koja može da ga košta para i suza. Usisavanje bijesa obespravljenih postaje rizično jer masa traži kontrolu tog snažnog Mi. A u tom Mi svaka akcija je anonimna. Ona ne funkcioniše na osnovu ličnog i odgovornog, na osnovu identifikacije. Mada kada sukob izbije, nije više ni važno. Naša stvarna situacija se ne vidi sa visine političke elite, koje god ona boje bila. Važno je da državno bezbjednosne strukture rade neometano. Za one koji žele razmišljati o ovom što se dešava sa našim životima: građanke/ni su pojeftinili ponovo. I neće biti lako djelovati građanski u sred suzavca i batinanja, straha od naoružanih koji mogu da zapale situaciju. Posebno ne kada se suočimo sa potpunim gubitkom egzistencije u kombinaciji sa kovidom-19 koji je samo jedno kratko vrijeme poravnao u klasnom, rasnom, vjerskom, rodnom smislu sve nas zajedno. Kovid-19 ne zna ko je iz NK ili HN ili KO ili PG, ko je političar a ko protestant... ili ipak možda zna! Hoću da vjerujem da ima moć da se širi kud koji bez nacionalnog predznaka. Kontrolisani sukob nas udaljava da vidimo kako se neće imati od čega živjeti, kako oni koji imaju imaće još više, a oni koji nemaju još će jače osjetiti dubinu nemaštine i besposlice. Gdje su nestale žene? Iako su tu pred nama svakodnevno kao radnice u marketima, na ulici, dok čiste, službenice.. Žene žive i rade ali se ne čuju u ova dva mjeseca. U ratu ili pandemiji kovid-19 njima ne gine da rade besplatno, njeguju peru i čiste u ime vlasti, porodice i vjere. Teško da je bilo ko hrabrio prodavačice/če u trgovinama a bili su sa nama u kontaktu svo vrijeme... niko nije pitao kako rade i koliko radnih sati... Ni litijaši i njihiovi mentori, ni vlast ni njihov mentor. Niko nije pitao niti se pominju sanitarne inspektorke koje su sve vrijeme pandemije bile prvi kontakt države sa onima koji su dolazili i tražili ulaz u zemlju uz pun rizik na raspolaganju i oboljelim i zdravim. Zbog takvih i velikog broja sličnih primjera koje imamo na sve strane bilo bi važno da ovim zaraćenim kolonama žene - otkažu. Da ne kapituliraju pred projektima koji nisu njihovi. Naopako. I jedan i drugi projekat žene planira kao žrtve i poslušnice, one koje nemaju odgovornost za svijet kojeg zapravo čine i stvaraju. Bez namjere da zastrašujem, zapravo samo budim zainteresovanost za ono što se dešava oko nas (militarizacija i naših života i svijesti), dijeljenje po rodnim ulogama u kojima se zna ko kuva, pere, dezinfekuje (žene) a ko naoružan juriša bije, daje znak za početak okršaja, natezanja... (muškarci). Ništa od ovog se nije izgubilo od pojave kovida-19. Od nikad nerasformiranih logora u ratu devedesetih i neosuđenih počinitelja za to zlo, tranzicionirale smo u radne logore a oko nas su izbjegličke rute i logori bilo da se radi o kontinentu ili vodama koje odnose njihove živote. I sve to tu pred našim očima. Što smo - insajderke ili autsajderke? Šta god da smo bez kapitulacije kolonama kojima smo samo sredstvo za potkusurivanje i nove sukobe u kojima ćemo svi biti poraženi.
Bonus video:
