Reče Kolinda Grabar Kitarović: “Hrvatska neće nasjesti na one koji govore Normalno”. Trebali bi valjda nasjesti na one koji govore nenormalno. One koji svakom izjavom izazivaju skandal, one koji huškaju, šire mržnju ili lažna obećanja, one koji prijete i zastrašuju... Ili one koji nenormalno koriste za promociju normalnog. Poput Darija Juričana, odnosno “Milana Bandića”.

Kreula je službena kampanja za predsjedničke izbore gdje se iskristaliziralo 11 kandidata koji su uspjeli skupiti potpise. I najteži zadatak za sve birače bit će razlučiti koji su normalni, a koji nenormalni, odnosno odgovoriti na vlastito pitanje za koga bi bilo normalno glasati.

Lista kandidata kirurški precizno ocrtava današnju hrvatsku političku scenu: imamo dvoje kandidata najvećih stranaka, kandidate u strogom centru i kandidate na lijevoj i desnog margini, imamo lijevog i desnog populista, imamo klauna i satiričara. I jednog neočekivanog zavičajca ili kako bi se već kandidat stranke “čakavaca, kajkavaca i štokavaca” trebao nazivati. Možda dijalektalac?

Dakle, ima tu za svakoga ponešto. Međutim, najteži zadatak bit će ipak povući crtu između normalnih i onih koji to nisu. Niti se trude to biti.

Imamo, recimo, Zorana Milanovića koji nastupa pod sloganom “Normalno”, iako se njegovi birači, glasači i sljedbenici postojano snebivaju nad njegovim “nenormalnim” ispadima.

Imamo Kolindu Grabar Kitarović koja kontrira kampanji “Normalno” svojim osebujnim, kontroverznim, skandaloznim, dakle totalno “nenormalnim” izjavama i potezima. Poput onih Bandićevih kolača. Ili rođendanske serenade optuženiku za korupciju. Ili odavanju počasti ratnom zločincu.

Ako je to normalno, što je nenormalno?

Zatim servira nam se plejada populista koji se natječu tko će više šokirati javnost, uzbuditi birače, uspaničiti vlast. Mislav Kolakušić podigao je letvicu obećanja i prijetnji koju Miroslav Škoro sada mora pokušati srušiti. Recimo, nedavnom najavom da u slučaju njegove pobjede mora pasti Vlada.

Ovdje se nenormalnost nalazi na prilično visokoj cijeni. I pokušava se prodati pod “novu normalnost”.

Zatim, imamo dvoje kandidata u strogom centru, Daliju Orešković i Dejana Kovača, koji se toliko trude zvučati normalno da je to već nenormalno.

Glas za korupciju

Imamo dvoje kandidata s lijevog i desnog ekstrema, ljevičarku Katarinu Peović i desničara Antu Đapića, za koje se očekuje da promoviraju svoju ideologiju točno definiranom bazenu svojih birača. To bi bilo jedino normalno.

A onda dolazimo do Ivana Pernara, onoga koji uporno zabranjuje da se nenormalno pomiješa s normalnim, već postojano njeguje svoj politički stil koji je toliko odmaknuo u apsurd da mijenja samu definiciju apsurdnog. Nekad i opasnog.

I tu je konačno Milan Bandić, odnosno Dario Juričan. Kandidat koji je prvi u hrvatskoj povijesti korupciju istaknuo kao temelj svog programa.

Nakon što su glasači godinama birali (i još uvijek biraju) političare i stranke koji su završili u zatvoru ili na sudu zbog korupcije, kao i one koji su borbu protiv korupcije pretvorili u šuplju floskulu, Juričan sada otvara ljudima mogućnost da konačno otvoreno glasaju za “korupciju”.

Tako se stvari dovode do apsurda: država koja sve dublje pada u korupciju što se glasnije protiv nje bori, sada bi trebala osvijestiti paradoksalnu činjenicu da mimikrija više nema smisla.

Idemo glasati za korupciju, pa možda shvatimo koliko nam je loše.

Ako glasamo za korumpirane i dozvoljavamo da nas korupcija proždire, onda bi normalno bilo da konačno damo glas kandidatu koji je prepoznao duh vremena, ukus birača i političku klimu i ponudio ono što je prepoznato, rašireno i ukorijenjeno u hrvatskom društvu. Korupciju.

Kao što se vidi, najteži zadatak za svakog birača bit će odrediti tko je ovdje normalan, a tko nenormalan.

Tko se samo pravi nenormalan, a tko je doista odmaknut od normalnosti. Tko se ponaša nenormalno i tko očekuje od birača da se ponašaju nenormalno. Ili očekuje da birači prihvate ono što nije normalno. I kako, zaboga, možemo nakon svih ovih godina znati što je u ovoj državi normalno, a što nije?

(24sata.hr)