Kontrola uhljebljenja - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Kontrola uhljebljenja

Političke klike zajedno veže osjećaj da će uz druge proći izborni prag, da će se pojaviti kao partner u raspodjeli vlasti, tačnije: raspodjeli funkcija i zaposlenja. Ne dijele idejne fikcije, već uticajne funkcije

Hrvatska zastava
Hrvatska zastava (Foto: Shutterstock)

Čini mi se da nezapaženo prolazi tihi rat klika za vlast u Hrvatskoj. Koristim izraz klike u sasvim neutralnom značenju, jer kako drukčije nazvati skupine koje ratuju za vlast ne držeći se pravila i običaja, skupine koje čine prijatelji i saveznici, poznanici iz malog mjesta, zavičajno ili profesijom povezani ljudi?

Sadašnji politički sukob nije nimalo ideološki, iako se ideologijom maše, nije raskol svjetonazora ili sukoba o politici, ”politikama“, mjerama, reformama i strategiji. Politička borba je trenutno borba klika za moć, kontrolu uhljebljenja i skretanje pažnje javnosti s toga.

Vanjski analitičari i ponekad mediji daju tom sukobu obilježje sukoba stranaka i grupa u spektru političkih oznaka.

Međutim to nije sukob stranaka.

Uzeti što više vlasti, ideje nebitne

Dvije koalicije, a zapravo ih ima više, podijeljene su u grupe koje imaju sasvim evidentnu namjeru da uzmu drugima što više vlasti. U koaliciju ih, iako glasno govore suprotno, ne povezuju nikakve ideologije, strategije ili predizborni proglasi. Nitko od njih ne mari, možda i ne zna, što piše u sporazumima o suradnji (a što je to ako ne koalicijski sporazum?).

Ono što ih je vezalo zajedno je osjećaj da će uz druge proći izborni prag, da će se pojaviti kao partner u raspodjeli vlasti, točnije: raspodjeli funkcija i zaposlenja. Ne dijele se idejne fikcije, već utjecajne funkcije. Pozivanje na ideološku oblandu sasvim je ceremonijalno i simboličko: pa ne može se reći: ja želim da meni bude bolje, a vama glasačima ionako se ne ništa mijenja. Držim se svojih, zajedno smo jači.

Sada su izbori prošli, čini se davno prošli, pa se sve to jasno vidi. Političku scenu obilježavaju sukobi u političkim strankama, unutar donedavno homogenih skupina prijatelja i saveznika. I dok su izborne svađe barem donekle regulirane zakonima, navikama i običajima (a na stranu da model izbora i pravila smatram lošim), dotle je u borbi za stranačke pozicije, a zapravo za moć kontrole uhljebljenja, sve dozvoljeno: i širenje tračeva, i lažne optužbe, i prave optužbe (pa znaju se!), i medijski skandali, korištenje dosjea.

U jednom filmu (”Butch Cassidy i Sundance Kid”), uz zasukane rukave, slabiji simpatični junak pita gorostasa s kojim se treba tući: ”Najprije da dogovorimo pravila”. Ovaj zbunjen spusti šake: ”Kakva pravila? Nema pravila”, na što ga Butch bez oklijevanja, dok je još zbunjen, udari u međunožje i okonča borbu.

Tako i ovdje.

Zakoni i pravila samo smetaju

Zakoni i pravila, obična pristojnost, smatraju se samo nepotrebnim preprekama u nemilosrdnom ratu. Komadina i Milanović bespoštedno se udaraju ispod pojasa dok istovremeno tvrde da su izvorni demokrati i oduševljeni moderni socijalisti.

U HNS-u jedan dan sve je jasno, a sljedeći se kandidati peru od optužbi. Na desnoj strani je još kompliciranije, što ne čudi, jer krčmi se vlast i dijele fotelje.

Tko je za Predsjednicu, a protiv koga je ona? Jesu li Karamarko i Petrov saveznici ili neprijatelji? Tko podmeće Brkiću? Počela je javna bitka za tajne službe. Guši li HDZ desnicu ili desnica preuzima HDZ? Kamo su nestali umjereni tehnokrati? Tko je predsjednik vlade? Imamo li možda trijumvirat OPK (Orešković, Petrov, Karamarko), a znamo kako je to u povijesti završilo. U medijima danas javljaju ”Brkić odustao od utrke“ - ma, zaboga kakve utrke? Zar Orešković bira najbržeg? U prvi plan guraju se desničarski ridikuli, što je siguran znak da ih netko koristi protiv stranačkog konkurenta.

Sad vidim da više ne trebam objašnjavati da se ne radi o sukobu stranaka i ideologija, već o sukobu klika.

Sukob klika

U središtu bitke je borba za kontrolu političkih stranaka. I premda je sukob neizbježan gdje se radi o ljudima i njihovim interesima, tri pitanja nitko ne otvara. Prvo je: po kojim pravilima se odvija natjecanje, drugo: što će biti s gubitnicima i treće: kakve posljedice sukobi klika imaju po hrvatsku demokraciju?

Prvo je već rečeno. Pravila nema, a ako neko pravilo i postoji, ono se preispituje i mijenja već prema tome.

Svaka ideja da bi se zakonom ili pravilima uredili i demokratski odnosi u strankama unisono je odbijana. Smatraju stranački majstori da su stranke slobodne zajednice koje onda moraju samostalno urediti svoje odnose. Stranke su autonomne u uređenju nadležnosti svojih tijela, pravilima biranja dužnosnika i stegovnoj odgovornosti.

S druge strane, zadatak stranaka da artikuliraju izborne stavove, predlažu kandidate i organiziraju parlamentarni život čini ih javnim institucijama, čije uređenje ne smije proturječiti načelima Ustava i djelovanja političkog sustava. Recimo, po kojim pravilima funkcionira Most, zašto predsjednici stranaka imaju presudnu ulogu na liste.

Kako će političke stranke, odnosno podijeljene frakcije, doživjeti rezultate unutarstranačkih izbora. Do sada je to završavalo pojavom novih stranaka, često dramatičnim otcjepljenjem pojedinih skupina. Nije bilo tolerancije, ali je bilo čistki, a prigodni pozivi na suradnju služili su taktici umirivanja neprijatelja, a ne strategiji idejne sličnosti.

Svi njihovi raskoli

Danas treba čitati memoare Manolića i Šeksa, sjetiti se Ivića Pašalića i Demokratskog centra. U prijelomnim godinama ’90-ih HDZ je bio rasadnik novih stranaka, a one utjeha za pale veličine. U posljednjih nekoliko godina SDP je pomogao stvaranju vlastite konkurencije i političkoj afirmaciji i rehabilitaciji onih koji su pad u stranačkom utjecaju pretvorili u djelovanje u svojoj novoj stranci.

Mnogi od tih raskola bili su uzrokovani osobnim animozitetima i kontaminirali su i razmrvili hrvatski politički prostor. Zato ni stvaranje koalicija nije bilo drugo do izračun pojedinačnog stranačkog dobitka, a ne promocija neke ideje. Od Oraha, Laburista, Naprijed Hrvatska, regionalnih stranaka dala bi se napraviti jedna jaka stranka. No do toga nikad neće doći dok se stranke identificiraju imenom predsjednika i ne otvore mogućim saveznicima.

Danas je situacija teža nego ranije. Sukobi klika u HDZ-u se bude s dolaskom stranačkih izbora bez obzira na zajednički interes održanja vlasti. Naizgled je problem u odnosu s partnerima, no zapravo se radi o nadmetanju grupa koje su povezane i nestranačkim vezama pripadnosti klanovima i porijeklu. Što će biti s poraženima u SDP-u? Komadina, Bernardić i Baldasar nisu važni na razini Hrvatske koliko u svojim atarima. Ni dva Ostojića ne mogu skupa. Kako to pomiriti i prevladati bez rasapa? Hoće li Hrvatska biti zemlja tisuću stranaka?

Posljedice

Posljedica unutarstranačkih sukoba ima mnogo. U takvoj konstelaciji iskustvo govori da je najbolje biti bez svog mišljenja, odnosno nakon nečije pobjede imati njegovo mišljenje. To potiče sklonost konformizmu, birokratizira stranke i odvaja ih od članstva birača i naroda.

Posljedica je i nemogućnost reformi, jer nema jasne većine, nema jasnih argumenata, a središnjice moraju tolerirati i najluđe ispade lokalnih moćnika dok su osobno lojalni predsjedniku. Protivnici su odmah i neprijatelji i treba ih otjerati odakle su došli, baciti u jame ili Savu.

Takva ratnička i populistička retorika smiješna mi je kad se radi o Donaldu Trumpu, ali kad naši nositelji tupea i idiotskih zamisli preuzmu njegov stil, to mi više nije smiješno već žalosno.

Prije više od stoljeća Gabrijel Tarde govorio je o naivnoj imitaciji, gdje se potpuno izvan konteksta imitira neko ponašanje. Biti boem u Parizu je plemenita ekstravagancija, ali biti boem u Sisku, Gospiću ili na Korčuli nije lako. Tamo takve ljude zovu pijandurama. Kad naši obožavatelji uniformi prijete vojskom, to je duhovito, ali kad to radi Trump, to je opasno.

Naravno da stil plitkog populizma nije samo obilježje naše političke scene i unutarstranačkih izbora, ali populizam, premda zabavan, je skup, neracionalan i opasan za malu zemlju i skromnu ekonomiju.

Zar nismo naučili da licitiranje obećanjima vodi u zaduživanje, zaduživanje u recesiju, recesija u nestabilnost? Korijeni ekscesivnog zaduživanja i visoke inflacije, izostanka reformi, nedostatka ulaganja i nepoduzetničkog naroda koji ima za štednju u banci, ali očekuje dionice besplatno, su u kupovanju socijalne podrške (politici). Zato je raširen i dojam o slabostima demokracije.

Demokracija je skupa. Sada je vrijeme rasprodaja.

(Autograf.hr)


Najčitanije iz sekcije Kolumne