Ludački pokret - Vijesti.me
KOMENTAR NEDJELJE

Ludački pokret

Prosta marketinška poruka – ne damo svetinje – naišla je na plodno tle jer su Crnoj Gori uzeli i fabrike, i obale, i more, osvajaju brda i potoke... A crkva ćutala. Blagosiljala dio svojih donatora

Protest ispred Hrama u Podgorici zbog usvajanja Zakona
Protest ispred Hrama u Podgorici zbog usvajanja Zakona (Foto: Boris Pejović)

U Crnoj Gori postoji jedan ludački pokret.

Ne, nije to onaj pokret na koji je mislio Milo Đukanović.

To je pokret koji se nikad nije mogao i ne može pohvaliti ozbiljnim procentom podrške.
To je pokret koji utopijski tri decenije vjeruje da Crna Gora može postati bolje i pravednije društvo. I koji je spreman da radi Sizifov posao zarad tog cilja.

To je pokret koji ovih dana samo što ne nosi košulje sa zavezanim rukama na leđima.

To je pokret koji zna da je lakše biti dio nekog stada, ali ne želi za zvonom.

Iako zna da mu najbrže sude u ovakvim vremenima, on žali čitavo društvo - teško stadu sa ovakvim pastirima.

Svaka manifestacija normalnosti je rizik da bude svrstavan na jednu od dvije strane iste medalje.

Između hipster četnika i kobajagi komita.

Između profesionalonog patriotizma zbog šićara i frustracija zbog izgubljenih svih političkih bitaka.

Između sinekurista i bijesa onih koji se “nijesu snašli“.

Između onih koji bi da sakriju mase na trgovima i onih kojima se pričinjavaju stotine hiljada.

Između guslara i gusala, koje su postale dio srpske kulturne baštine pri Uneskou, dok su oni drugi, zaduženi za crnogorsku kulturu, gledali zvijezde “Granda”.

Između onih koji se sada bez stida ogrću simbolima Liberalnog saveza Crne Gore i onih čiji domet nije dalje od farbanja zidova i fasada u manipulativne trobojke.

Između selektivnog sjećaja na srbovanje mladog Đukanovića i kontinuiranog Amfilohijevog službovanja.

Između uvrijeđenih zbog “ludačkog pokreta” i uvrijeđenih zbog “kopiladi“, “volova” i “fildžan države”.

Između onih koji iskreno vjeruju svojim pastirima.

Između tuđih strahova.

Svezanih ruku na leđima diskutuju o tome kako izvesti društvo iz ovakvog stanja kojem su impuls bile tri odredbe Zakona o slobodi vjerosipovijesti.

A te tri odredbe ni Vlada, kao autor, nije mogla objasniti kako će izgledati u praksi na primjerima spornih hramova.

Iz opravdano oštre kritike DPS-u što selektivno primjenjuje zakone ili ih uopšte ne primjenjuje, sada se došlo u situaciju da se DPS kritikuje što uopšte usvaja neki zakon i još ga kani primijeniti.

Momenat sporan, u godini pred izbore. Jeste. Ali, isto bi bilo sporno u izbornoj 2020, ili u 2021. zbog popisa stanovništva, u 2022. u susret predsjedničkim izborima...

Prosta marketinška poruka - ne damo svetinje - naišla je na plodno tle jer su Crnoj Gori uzeli i fabrike, i obale, i more, osvajaju brda i potoke... A crkva ćutala. Blagosiljala dio svojih donatora.

Zašto sad ti isti ne bi uzeli i crkve. Ili, ogromne posjede kojima crkva raspolaže na primorju.

Mučno se uskače u polemiku o ocjenama pripejd srpske antiratne i ratne elite.

Ili o fašizmu dijela srpskih tabloida, i javnih ličnosti koje je Đukanović vaskrsao u Crnoj Gori. Dio njegovog biračkog tijela ima problem sa odvikavanjem od “Farmi” i “Parova” nafilovanih mitovima o kosovskom boju i ekonomskim uspjesima Aleksandra Vučića. Kad aktivisti/dileri postanu povratnici ili novi zavisnici.

Svezanih ruku diskutuju koliko je ovo poljuljalo DPS ili je ovo prolazna faza gdje je opozicija napala Đukanovića tamo gdje je najjači - na navodnoj odbrani državnih interesa Crne Gore.

Umjesto za nezaposlenost i korupciju. A nije da nije napadan za korupciju. I da se nije znojio zbog toga i više od ovih napada.

Svezanih ruku gledaju kako se opozicija, čiji su dio mazili, uhvatila za mantije i crkvene odore. Djelovala je tako posljednje tri godine da izgleda samo Amfilohije može da motiviše birače. Prizivanje Boga u politici.

Do slike dva ovna na deblu iznad rijeke se dođe kada pravnici tumače istoriju, a sveštenici pravo.

Kada političari nude nacionalizam, umjesto reformi.

Ludački pokret se opet osjeća poraženim.

Ali, kako napisa Hemingvej, čovjek nije stvoren da bude pobijeđen.

Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne