Crna Gora mora da se pomiri! Naše iskustvo, međutim, uglavnom je svađalačko i jačemu je uvijek donosilo korist.
Od 2006. naovamo “pomirenje” je nuđeno prije i poslije izbora, skoro koliko i kokice na ćošku. One su, istine radi, oduvijek na cijeni, još od vremena prvog susreta kukuruza kokičara i španskog konkviskadora Kortezea negdje u Meksiku početkom šesnaestog vijeka. Za razliku od njih pomirenje se nudi u bescjenje.
“Evo ruka” prvi je politički slogan izatkan u nezavisnoj Crnoj Gori. Ponudio ga je DPS, a njegov tvorac Svetozar Marović trenutno je na neizdržavanju kazne u Srbiji zbog različitih i nedozvoljenih rukovanja. Negdje na akropoljskim stubovima uklesan je detalj, vjerovatno, prvog stiska ruke - Hera i Atina. Do danas se sumnja u iskrenost tog čina. Prva je bila Zevsova sestra i žena, a druga je rođena iz njegove glave - antička, politeistička ujdurma. Ponuda “Evo ruka” nije nigdje ovjekovječena, a trebalo je, valjda, da bude temelj 100 odsto obnovljene crnogorske državnosti?
“Evo ruka”, međutim, zvuči samo nešto humanije od “daj šapu”!
Crna Gora, dakle, treba da se izmiri!
Pomiriti se znači razumjeti.
Svi znamo i razumijemo da su Crnogorci i Srbi do juče bili jedno. U svakome od nas ima ili je bilo i onoga drugog, od juče, od nekog lani. Da smo dva sasvim strana naroda očigledno bi išlo lakše ali to što se dobro međusobno poznajemo, to što živimo u istim domovima, to što mnoge raspinje dualitet jednog i drugog otežavajuća je okolnost. Vladajuća politička elita namagarčila je pravoslavne hrišćane u Crnoj Gori upravljajući unutrašnjim strahovima pojedinaca lakše nego sobom. Strah je gurnuo najbliže u rovove i na gotovs, u zajednice straha.
Ipak, podjela iz straha nije naivna, traje predugo i duboka je srazmjerno dubokom interesu od kojega sada strah živi. Strah koji dobije priliku da se nesavladan javno obznani kao kvalitet postaje, očekivano, strahovlada. Podmititi, prosto nagraditi, nečiji strah, a onaj drugi zakinuti, siguran je put u pakao materijalno-mentalne bolesti koja postane opšta i zajednička. Kada smo se, ne tako davno, prvi put u velikom strahu snažno razvrstali na Crnogorce i Srbe bilo je to iz potrebe da se i samodefinišemo. Mnogi su iskoristili priliku da “trajno”odbace djelove sebe zarativši sa sobom i očekujući nagradu od drugih za samoobračun - golootočki sindrom.
Kako se izliječiti i kako pomiriri raskomadano i raspolućeno vlastito biće?
Kriti strahove i kolektivni bipolarni poremećaj nije ni pametno ni ljekovito. Treba, dakle, priznati da je ovovremena podjela pravoslavnih hrišćana ozbiljna, produbljena stimulansima, da su Srbi skupo platili privrženost tradicionalnoj Crnoj Gori, i to kvalitetom života, a da većina onih koji su romantičarski prihvatili “poziv” crnogorstva još uvijek čeka da se crnogorstvo razmahne i zaokruži. Razmahnula se i zaokružila, u međuvremenu, samo nadnacionalna kasta.
Više je nego štetno bagatelisati nacionalnu diskriminaciju i progon običnih građana srpske nacionalnosti, makar povod bivao i politička nepodobnost. Laž je da diskriminacije nema jer se u državnim institucijama nepogrešivo i dominantno zapošljavaju nacionalni Crnogorci i pripadnici manjina koje, kroz svoje političke predstavnike, daju većinu vladajućem svađalačkom konceptu. Sramota je crnogorsko-srpska i nanijeće veliku istorijsku štetu to što čak i akedimici ćute o obespravljivanju. Prvi korak u pomirenju je da se priznaju činjenice i da se nacionalni izbor i pripadanje etnosu ne diskriminiše. Kada bismo sve poslove podijelili po nacionalnim ključevima do u procenat bilo bi opasno i strašno. Opasnije je, međutim, i strašnije da Srbi budu prećutno proglašeni nepodobnima da u značajnom procentu rade u organima državne uprave.
Državni aparat primitivno utjeruje patriotizam tražeći nacionalnu vjernost, a ne građansku zrelost i kompetentnost. (Možda je i razumljivo jer mnogi u sistemu rade ono što je rađeno njima - samo to i umiju.)
Nečasno je, ali očigledno isplativo, optuživati Srbe da su privrženiji srpstvu i Srbiji nego Crnoj Gori. Materijalizacija te privrženosti ne postoji, a niko nema pravo da sudi pojedincu zbog ljubavi i pripadanja. Čemu strah od bezinteresnog voljenja ako nas ne brine ljubav drugih prema drugim državama? Nije strašno i nerazumljivo to što Albanci vole Albaniju ili Bošnjaci Bosnu, gdje god živjeli. Mnogo je lakše voljeti državu u kojoj ne živite od one u kojoj vas progone i to praznih dzepova. Ljubav se ne podrazumijeva ni u porodicama, strpljivo se gradi kroz međusobno žrtvovanje i razumijevanje. I majka čak mora da zasluži ljubav svoje djece, a država, tek! Država na svu sreću nije mitsko ili biblijsko nego pravno-političko biće.
Pomirenje u našem slučaju treba da bude vrlo praktično - to je jedini pravi put da se razumijemo.
Istorija će se vremenom sama dezinfikovati od laži i izmišljotina, jezik i Crkva mogu na trenutak biti u okovima budalastih zakona ali život je zakon - pobijediće.
Dakle, ne “Evo ruka”, nego “Evo posao”! Ne “izmirenje političkih lidera”, nego “dostupnost javih poslova”. Ne nemušti ustavni patrotizam nego jednako pravo na rad i zaradu. Ne; “moranjem da voliš”, nego; “uslovima da živiš”! Ne; “povratkom u prošlost”, nego; “putovanjem kroz sadašnjost”! Ljudi su nesrećni, zlovoljni i razočarani jer su pokradeni! Ljudi hoće više od kokica - hoće svoj novac i svoj život. Oko Podgoričke skupštine se nećemo pomiriti, ali najbolja vijest je i da ne moramo. I da moramo ja, recimo, odbijam jer taj posao su završili naši preci. Kome se ne dopada neka proklinje djedove i pradjedove, neka piše velikim silama onog doba ili Franše d’Epereu lično. Nekada, zapisano je u Seobama; “životi Srba nisu bili besmisleni ali su bile besmislene smrti”. Danas je problem sa besmislenim životima, a od njih upravo zavisi smislenost ili besmislenost smrti.
Za početak izaberimo život!
Pomirenje i ravnopravnost se ne nude na ćošku. Posao, pare i prava za sve - čist račun, duga ljubav.
Bonus video:
