Trebalo je da sa nekoliko prijatelja u ponedjeljak 16. marta gledamo pozorišnu predstavu „Smrt i njeni hirovi“ u Crnogorskom narodnom pozorištu, prema motivima istoimenog, odličnog Saramagovog romana u kojem se iznenada i bez najave u jednoj državi zaustavlja smrt.
U našoj stvarnosti desilo se suprotno - zaustavljen je život. Onaj život na koji je savremeni čovjek navikao, život u kojem smo svi, čak i naša djeca, 24/7 zauzeti, u kojem mnogi obavljaju dvije ili više radnji istovremeno, dok zarada i potrošnja diktiraju sve, a slobodno vrijeme provodimo zagledani u neki od brojnih ekrana. Život u kojem je stvoren privid da sve držimo pod kontrolom.
Pomislih, možda i nije slučajno što je baš tog 16. marta zaustavljen rad svih škola i vrtića i otkazana sva kulturna dešavanja i u našoj zemlji zbog pandemije korona virusa. Za mene je bilo neke simbolike u tome.
Ostati kod kuće, ne otići s društvom na kafu u omiljeni kafić, izostaviti jutarnju šetnju, kupovinu, bioskop, posjetu roditeljima… provoditi sve vrijeme koje ti je na raspolaganju sa svojim ukućanima i samim sobom! U prvi mah se činilo nemogućim. Neki roditelji su se uplašeno pitali - šta će da rade sa svojom djecom, sada kad ne idu u školu i vrtić?
Odmah zatim je u nama oživio onaj dobro utrenirani potrošač, pa smo se okrenuli nabavci svega potrebnog i nepotrebnog (za svaki slučaj), gurajući se u redovima ispred samoposluga i apoteka sebično puneći korpe, a za druge - ko mari. Stvaramo privid da je i dalje kontrola u našim rukama.
Ubrzo smo priznali sebi da će Zemlja nastaviti da se okreće oko Sunca iako nismo u svojim kancelarijama, učionicama, radionicama, kabinetima, na pozorišnim scenama, sportskim terenima… što nam je samo nekoliko dana ranije bilo nezamislivo.
Pojavio se, do tada skoro zaboravljen, osjećaj da imamo vremena koliko želimo i da ćemo nadoknaditi sve ono što smo propustili kada je život tekao ustaljenim tokom. Pravimo spisak knjiga koje ćemo pročitati, filmova koje ćemo odgledati, listu prijatelja koje ćemo konačno pozvati telefonom, konačno pročešljati sve digitalne fotografije i staviti ih u jedan folder, spremne za izradu „čim ovo prođe“… I trudimo se, nije da ne pokušavamo, ali ipak posegnemo za telefonom ili lap-topom (koji su nam uvijek pri ruci) i čitamo vijesti o pandemiji, punimo se strahom, postajemo anksiozni i sve teže se vraćamo knjizi, filmu…
Već nakon nekoliko dana ponovo počinjemo da izgovaramo onu čuvenu rečenicu: nemam vremena! Shvatamo da smo u svoju kuću uselili svoj posao, a djeca školu. Tu je i nabavka hrane, spremanje obroka, dezinfekcija svega i svačega, opsesivno pranje ruku, posuđa, garderobe… Neki uspijevaju da se posvađaju jer ranije ni za to nisu imali vremena. Zvuči paradoksalno ali je istinito - prijatelji se žale jedni drugima da nemaju kad.
Ipak, neki roditelji su po prvi put imali priliku da posmatraju svoju djecu, da ih zaista slušaju, razumiju i bolje upoznaju. Da im pomognu u učenju, da se igraju sa njima, prisjete se svog djetinjstva… Neki muževi su se prihvatili kućnih poslova a djeca revnosnije izvršavaju svoje obaveze. Mnogi pokazuju više empatije i zahvalnosti prema svojim roditeljima, razumiju da su nam oni u svakom životnom dobu dragocjeni. Neki su shvatili koliko nepotrebnih stvari skladište u svom životnom prostoru i čak ne mogu da se sjete zbog čega su ih kupovali. Mnogi su razumjeli da imaju puno toga što mogu podijeliti sa drugima - hranu, odjeću, knjige, novac, vrijeme, pažnju, podršku. Mnogi održavaju optimizam dijeleći preko društvenih mreža pozitivne vijesti, pokazuju primjere dobročinstva, prepoznaju zajedništvo i solidarnost. Kao nikada ranije, putem interneta možemo besplatno koristiti mnoge poznate biblioteke, gledati filmove, pozorišne predstave, slušati uživo koncerte, pohađati različite kurseve.
Ne možemo a da se ne zapitamo da li ćemo nakon pandemije sve brzo zaboraviti i vratiti se starim navikama?
Nadam se da će nam, kao i u Saramagovom romanu, ljubav, koja se uvijek ipak pojavi (kao što se pojavio život u gradu duhova Černobilju, mnogo prije nego je iko mislio), pomoći da iz ove situacije izađemo bolji, humaniji, razumniji, odgovorniji, brižniji prema sebi i drugom čovjeku - poznatom ili nepoznatom. Kao što to u jednoj od briljantnih, kratkih priča (Proslava vjenčanja razuma i srca), reče Eduardo Galeano postati - osjećajnoumni! Riječ koju su izmislili ribari sa kolumbijske obale da bi definisali jezik koji govori istinu.
Autorka je diplomirani pedagog
Bonus video:
