Savremena geopolitika kao da doslovce slijedi siže serije Igra prijestola - mnoge se zemlje nalaze u tako napregnutoj političkoj i ekonomskoj situaciji da se nadaju samo jednom: da će njihov suparnik pasti prije njih. Zato se vlade tih zemalja grčevito drže vlasti dok iskorištavaju unutrašnje slabosti suparnika.
Prvi primjer je predsjednik Rusije, Vladimir Putin. Njegove nedavne kampanje u Siriji i Ukrajini mogu izgledati kao političko piratstvo. Ruska aneksija Krima, na primjer, u značajnom je stepenu bila pokušaj da se Putinovom režimu omogući nastavak legitimiteta nakon burne zime tokom koje su demonstranti izlazili na ulice da se bune protiv njegovog povratka u predsjedničku fotelju.
Sile-suparnice - u prvom redu SAD i EU - uvele su sankcije u nadi da će se raskol u ruskoj eliti produbiti i koristeći činjenicu da Putin nije sproveo diverzifikaciju ekonomije da bi umanjio njenu zavisnost od nafte i gasa. Putin se, sa svoje strane, nada da će se ruska ekonomija dovoljno dugo držati na površini - dok propadne Ukrajina. Da bi taj proces bio ubrzan, Kremlj je pokrenuo sve moguće poluge destabilizacije. Organizovao je vojne upade, manipulisao politikom Ukrajine, koristio energetske ucjene i vodio informativni rat.
Putin smatra da EU pati od istih nedostataka kao i nekadašnji SSSR, gledajući ga kao utopijski mnogonacionalni projekat koji se rasipa pod bremenom unutrašnjih protivurječnosti. U tom smislu Kremlj je maksimalno dospinio procesu podržavajući partije krajnje desnice u čitavoj EU. Putin se, vjerovatno, nada da će EU biti nesposobna za produžetak politike sankcija ako Velika Britanija izglasa “brexit”, a liderka Nacionalnog fronta Marin le Pen postane predsjednica Francuske.
Evropa mu nije granica. Nakon što su turske oružane snage u novembru oborile ruski vojni avion blizu sirijske granice, Putin je preduzeo niz mjera usmjerenih na unutrašnju destabilizaciju Turske. Uveo je ekonomske sankcije, proširio glasine o korupciji u okruženju predsjednika Erdogana, pozvao lidera kurdske partije u Moskvu i, kako se pretpostavlja, dostavio oružje pristalicama Radničke partije kurdistana (PKK). Politikolog Ivan Krastev smatra da je “Putin, po svoj prilici, ozbiljno usvojio dugoročnu politiku usmjerenu na iscrpljivanje turske ekonomije i potkopavanje Erdoganovog političkog uticaja."
Dalje, na Bliskom istoku, monarhija Saudijska Arabija i teokratski Iran organizovali su trku za preživljavanje. Iranska ekonomija je u žalosnom stanju nakon dugogodišnjih međunarodnih sankcija, a vlada još nije mogla da iskoristi nuklearni dogovor sa SAD kako bi tu ekonomiju obnovila. Zato je i mogla da mobiliše društvenu podršku preuzevši na sebe ulogu svjetskog lidera muslimana-šiita i podrivajući uticaj Saudijske Arabije u Iraku, Siriji, Bahreinu i Jemenu.
Predviđanje kolapsa saudijske dinastije postalo je glavna tema komentara na Bliskom istoku. Ali Saudijska Arabija se oslanja na to da je u stanju da održi niske cijene nafte dovoljno dugo da destabilizuje Iran i izvede iz igre američku energiju iz škriljaca. Saudijski ministar za naftu Ali al Naimi izjavio je da neće smanjivati proizvodnju čak i ako cijene budu 20 dolara za barel. “Ako cijena padne, znači - pala je. Drugima će biti nanesena ogromna šteta, prije nego što mi osjetimo bilo šta”, rekao je on.
Još dalje na istoku kineska mašina počinje da se kvari. Analitičar Minsin Pei pretpostavlja da se liderstvo Komunističke partije Kine, možda, završava. “Rast je usporen. Partija je zbunjena pošto su propala pravila koja je sama ustanovila radi ograničenja unutrašnjih političkih ratova. Strpljenje srednje klase počinje da se troši zbog uništavanja životne sredine, lošeg kvaliteta usluga, nejednakosti i korupcije”, piše on.
Kinesko rukovodstvo, sa svoje strane, oslanja se na to da će moći da prežive oštro usporavanje ekonomskog rasta i da će zemlja prestići SAD, izmijenivši tim samim ravnotežu snaga u Aziji.
Jedan od razloga za optimizam predsjednika Si Đinpinga je tužna slika stanja u politici SAD. Mnogo godina Kongres se ne pomjera s mrtve tačke po pitanjima unutrašnjih reformi, a svijet se sada brine zbog posljedica moguće pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u novembru.
Kineski nacionalisti se nadaju da će relativni pad uticaja SAD u Istočnoj Aziji natjerati Ameriku da ustukne, kao što je učinila i u drugim regionima, uključujući Bliski istok i Evropu. U članku objavljenom prošlog mjeseca u kineskom izdanju People's Daily, iznosi se pretpostavka da će Trampova administracija prenebregnuti ključne azijske saveznike, kao što su Japan i Južna Koreja, što će omogućiti Kini da postane dominantna vojna sila u oblasti Tihog okeana. Čak i ako na izborima pobijedi Hilari Klinton, svejedno je američka javnost izgubila ukus internacionalizma i zemlja će okrenuti leđa slobodnoj trgovini i miješanju u poslove van svojih granica.
Nastojanje da se suparniku podmetne noga, čak i sa rizikom da naštetiš sebi - poznata je taktika u svijetu biznisa u kome firme vode bitke sa cijenama u nadi da će njihovi konkurenti propasti prvi i otići sa tržišta. Ali u geopolitici takva taktika nije toliko rasprostranjena.
U svojoj knjizi Kraj istorije i poljednji čovjek F. Fukujama je ustvrdio da je svijet došao do kraja socio-ekonomskog razvoja. Liberalna demokratija je, po njegovom mišljenju, “posljednji čovjek”, finalna tačka tog razvoja. Nije mogao napraviti veću grešku. Danas velike sile više sebe ne smatraju posljednjim čovjekom; sve čemu se mogu nadati je da budu posljednji čovjek koji je ostao na nogama.
Autor je direktor Evropskog savjeta za spoljne poslove
Prevod: N: RADOIČIĆ
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
