STAV

Prelomna tačka

Prošle sedmice je Vlada Crne Gore donijela odluku da objavi imena ljudi kojima je izrečena mjera samoizolacije. Potpuno jasno, radi se o kontroverznoj i neprijatnoj odluci, no očigledno neophodnoj, upravo iz razloga zdravlja naroda kao najvišega zakona
2589 pregleda 3 komentar(a)
Makhmud Eshonkulov, Uzbekistan, Foto: Irancartoon.com
Makhmud Eshonkulov, Uzbekistan, Foto: Irancartoon.com

U doba globalne pandemije i obavezne izolacije, sasvim lako na pamet padaju Kamijeva Kuga, Pekićevo Besnilo, Bokačov Dekameron, a više puta su nas različiti mediji podsjetili da je i Isak Njutn iskoristio izolaciju tokom kuge 1665. da razvije neke od svojih najoriginalnijih ideja. Ni antički svijet nije bio imun na epidemije, pa je tako Antoninijeva kuga trajala od 165. do 180. godine, a među njenih pet miliona žrtava bio i Marko Aurelije, car-filozof, čuveni stoik. Ovaj vladar Rimskoga carstva, autor više spisa, kugu pominje eksplicitno samo jednom u svom djelu Samom sebi i to na vrlo simptomatičan način:

„Pokvarena je duša mnogo više kuga nego što je to promena i pokvarenost vazduha koji je oko nas. Pokvaren vazduh je kuga za živa bića, ukoliko su ona živa, a pokvarena duša je kuga za čoveka, ukoliko je on čovek.“

Neposredno prije toga, Aurelije piše da bi čovjek plemenitost najbolje pokazao kad bi otišao sa ovoga svijeta ne osjetivši prevaru, oholost ili podmuklost, a ako već to ne može, onda treba da umre zgađen nad tim pošastima. Za cara stoika, dakle, nije bila toliko užasna sama kuga, koliko su užasne bile njene, ne fizičke već duhovne, posljedice. Kao stoik spreman na sve, pa i na mirno prihvatanje smrti, Marko Aurelije u suštini bijaše razočaran onim ljudskim osobinama koje neslavno isplivavaju u teškim vremenima.

Jedan drugi rimski filozof i političar, Ciceron, piše u svojim Zakonima „Salus populi suprema lex esto“, odnosno „Zdravlje naroda biće najviši zakon“. Iako stara više od 2000 godina, ova izreka je preživjela do naših dana u medicini, pravu i politici. Mnoge državne i medicinske organizacije usvojile su je kao svoj moto, a jedna presuda američkoga višeg suda s početka XX vijeka kaže da je ta maksima „zakon svih sudova u svim zemljama“. Tumačenje je prosto - zdravlje naroda iznad je svih pojedinačnih zakona i kao opšte dobro suspenduje individualna prava.

Nama u XXI vijeku to uopšte nije strano. Svi smo se, bez ikakvog premišljanja, odrekli čitavog niza svojih ličnih prava kada su uvedena nova pravila vazdušnog saobraćaja - dozvolili smo da nam se pregledaju lične stvari, da dajemo podatke o svom kretanju i prebivalištu, o stanju na bankovnom računu; pristali smo na to da nas službenici pretresaju, dodiruju, a u nekim slučajevima i skidaju do gole kože. Skoro isto smo dragovoljno radili kad god smo aplicirali za vizu da posjetimo neku zemlju. Teško da je bilo kome sva ta procedura prijatna, ali svi smo je prihvatili imajući na umu sopstvenu i bezbjednost drugih. Sada imamo nepogodu zbog koje nam se opet ograničavaju prava i slobode, ali ne radi javne bezbjednosti, već radi javnog zdravlja i, prirodno, reagujemo različito - od potpune nonšalantnosti do totalne panike, što su dva isključiva pola koja ne daju nikakve pozitivne efekte. Nonšalantnost je, nažalost, dovela do toga da u Italiji, inače kolijevci karantina (quarantena znači četrdeset dana), dnevno umire više stotina ljudi, a nerazumna panika do pustošenja rafova u marketima.

Prošle sedmice je Vlada Crne Gore donijela odluku da objavi imena ljudi kojima je izrečena mjera samoizolacije. Potpuno jasno, radi se o kontroverznoj i neprijatnoj odluci, no očigledno neophodnoj, upravo iz razloga zdravlja naroda kao najvišega zakona. U situaciji u kojoj se preko 6000 ljudi nalazi pod nadzorom i dok mnogi taj nadzor izigravaju, prosto je nemoguće da se svi ti ljudi adekvatno isprate. Ta odluka je, s druge strane, otkrila dva ružna lica našega društva. Jedno je potreba pojedinaca da ljude u samoizolaciji prate, lažno prijavljuju, a možda čak i fizički kažnjavaju. Srećom, do sada nije zabilježen nijedan slučaj najavljivanog apokaliptičnog scenarija „uzimanja pravde u svoje ruke“, a mnogi, koji su u karantinu, javno su saopštili da im ne smeta što im se ime našlo na tom spisku. Drugo lice, ne manje ružno, je ono koje se protiv stigmatizacije bori istom tom stigmatizacijom. Na društvenim mrežama se, više nego neprimjereno, pominjao Goli otok, ljudi se optuživali za sklonost špijunaži ili bliskost nacifašizmu i slično. U međuvremenu je došlo i do etičke dileme zašto se objavljuju imena svih u samoizolaciji, dok se prekršioci štite inicijalima i zamagljenim fotografijama. No, niti su svi ljudi na famoznom spisku bolesni, niti svi krše izrečene mjere i ogromna većina dobija punu podršku zajednice u kojoj žive; s druge strane, upravo bi jasno targetiranje prekršioca samoizolacije moglo izazvati neku nesrećno donesenu presudu bez suda. Koga god vitlali bakljama, nećemo se pokazati kao ljudi.

Nažalost, to nije sve - u samo par nedjelja potrudili smo se da astronomski podignemo cijene sredstava za dezinfekciju, da one što vjeruju u Božiju blagodat označimo kao primitivne kliconoše, da osmislimo fantastične scenarije kretanja prvih oboljelih, da pozivamo na empatiju i čuvanje drugih od sebe da bismo se već u sljedećem momentu bavili tuđom garderobom i brojem pečata u pasošu, da realne potrebe trenutno najvažnije profesije podredimo opravdanoj, ali definitivno ne pravovremenoj, socijalnoj i političkoj kritici, ali i da u momentima prijeke potrebe sa najviših adresa politikantski i ironično odbijamo pomoć. Sve to, kad se ova teška vremena jednom privedu kraju, mora biti raspravljeno i zaključeno, a odgovornost pravilno raspoređena. To neće biti samo mogućnost za bioetičke, pravne, socijalne ili dnevno-političke debate; biće to prilika za diskusiju o daljem razvoju društva i čovječanstva, ali i pojedinca. Stoga ovu krizu treba shvatiti u etimološkom značenju same riječi - krisis je rezultat, odnosno sud, a Galen i Hipokrat je koriste da označe prelomnu tačku toka bolesti u kojoj se nazire njen ishod, oporavak ili smrt. Takva definicija trenutne krize čini se, i bukvalno i figurativno, sasvim prikladnom.

Vraćajući se na početak, istorija nije samo faktografija, već je i anamneza pojedinačnih života i društvenih stanja, a njen značaj nije u tome da se uči nego da se iz nje uči. Ni filozofija nije samo logika, nego je i racionalno promišljanje sebe i svijeta oko sebe, a njen značaj nije u pukoj argumentaciji, nego u načinu života i terapiji duše, kako su to svi antički filozofi držali. Pitanje je, nažalost, da li smo danas odmakli dalje od vremena Antoninijeve kuge, ali je zato vrlo vjerovatno da bi Marko Aurelije, da je kojim slučajem živ, zapisao iste one rečenice. Nepodnošljivi bol i apsolutno zadovoljstvo, dva su vječita čovjekova neprijatelja; od jednoga konstantno neuspješno bježi, ka drugome nezajažljivo grabi, a uvijek negdje između, „nikad srećan, nikad dovoljan“. Suočeni sa samima sobom, u nametnutoj izolaciji, okruženi nevidljivom opasnošću, porađamo sve ono, ne tako lijepo, što nužno isplivava iz straha od bola i težnje za samoodržanjem. A sve što nam je potrebno je malo stoičke vrline, malo više razuma i iskrenog, a ne fiktivnog, nagona za zajedništvom.

Ova generacija, sasvim slučajno (ili možda prirodno) ima jedinstvenu priliku da se potrudi da se ne desi da 3920. godine neko čita Marka Aurelija i pomisli kako 2020. apsolutno ništa nismo naučili.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")