NEKO DRUGI

Retrogradna amnezija

Virus ove čudnovate boljke, koja u nas poprima epidemijske razmjere, ne šire komarci, već političari. Krvopije su, ako mene pitate, i jedni i drugi
92 pregleda 0 komentar(a)
Tomislav Karamarko, Foto: Reuters
Tomislav Karamarko, Foto: Reuters
Ažurirano: 10.03.2016. 09:10h

Psihologija poznaje termin posttraumatske amnezije. Riječ je o dijagnozi. Pacijent nakon udarca, traume, šoka prolazi kroz teško, konfuzno stanje, kroz u mnogočemu zbrkano razdoblje u kojemu, mada pri svijesti, biva potpuno dezorijentiran, narodski rečeno, teško lovi konce prošlih i sadašnjih događanja u svojoj okolini. Kada se pacijent nakon traume nije u stanju dosjetiti ljudi i događaja koji su tom šoku prethodili, dobiva dijagnozu - retrogradne amnezije.

Elem, od retrogradne amnezije, od nemogućnosti dosjećanja događaja i ljudi iz novije povijesti, ne samo onih od prije tridesetak ili četrdesetak godina već i onih od prije godinu dana ili šest mjeseci, boluje, bojim se, jedan dobar dio hrvatskih građana. Virus ove čudnovate boljke što u nas poprima epidemijske razmjere ne šire komarci, već političari. Krvopije su, ako se mene pita, i jedni i drugi, s tim da se ovih potonjih ni zaprašivanjem ne može riješiti, pa se bolest što za posljedicu ima amneziju nemilice širi Hrvatskom.

Ruku na srce, bilo je u ovih zadnjih četvrt stoljeća stidljivih pokušaja suzbijanja širenja blagom terapijom povlađivanja prenositeljima iskrivljenih istina za ona događanja kod kojih je dvojako tumačenje odista moguće te pokušajima borbe činjenicama kod zbivanja koja se nikako nisu mogla razumjeti na način na koji ih vide traumom okrznuti pojedinci. Ta razdoblja od dva puta po četiri godine blage, neinvazivne terapije nisu, nažalost, urodila plodom. Dapače, virus kao da je ojačao.

Oboljelih je sve više i više, pa ne čudi da je epidemija dosegla vrhunac na izborima krajem 2015. godine, a prenositelji zauzeli pozicije i dužnosti s kojih potpuno legalno svoja i traumom načeta sjećanja i dosjećanja svojih bližnjih mogu nametati kao oficijelna. To i čine. Onako zdušno. Prijete popisom izdajnika, etiketama komunjara, lustracijom svima koje virus nije zahvatio ni zdrav razum napustio.

Mnogo je i simulanata. Znaju istinu, ali mira radi pristaju na zaborav i krivo tumačenje onih velikih povijesnih događaja.

Glume da ne znaju, primjerice, da se velik broj Hrvata borio na partizanskoj, pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu i prešutno pristaju na nebulozu da povijest suvremene Hrvatske nije sazdana na ZAVNOH-u i antifašizmu, već isključivo na uspjehu u Domovinskome ratu ne bi li udovoljili dijelu, u pravilu anonimnog, društva s ”Pilara” koje je nova vlast instalira s isključivom svrhom ispiranja predčeonog i sljepoočnog dijela mozga zaduženog za memoriju, ali i osjećaj mira, bezbrižnosti i sigurnosti.

Dio građana ima ispran mozak. Dijelu ljudi je taj osjećaj umjetno izazvane nesigurnosti nepodnošljiv, pa se, obamrli od straha, odlučuju na šutnju, a simulanti k’o simulanti u svojim malim, nevažnim obiteljskim povijestima uvijek pronađu neku tetku, dida, nonića, djeda koji je, gle čuda, bio baš na strani one ideologije koja je “must have u izbornoj sezoni 2015 - 2019”.

Pa ipak, najiritantniji su mi oni likovi koji umjetno stvaraju ravnotežu između onoga što se izjednačiti ne može. U svom konformizmu, hineći nekakvu lažnu pravednost, proglašavaju dvije suprotstavljene koalicije, onu na vlasti i onu u oporbi, jednakima. One to odista nisu.

Ne može nečiji neprimjeren izraz na predizbornom stranačkome skupu, ma kako žestok i grub bio, biti stavljen u ravan s izjavama dijela ministara i saborskih zastupnika koji svojim rigidnim, ekstremističkim stavovima i provincijalnom isključivošću sramote zemlju i njezine građane. Hrvatska je već jednom, u onoj zaboravljenoj i krivo tumačenoj povijesti, platila visoku cijenu za priklanjanje neljudskoj i nehumanoj ideologiji.

Danas je onima koji sami sebe nazivaju domoljubima, a u stvarnosti su revizionisti, rigidni nacionalisti kojima su domoljublje, demokracija i građanske slobode zadnja rupa na svirali, jedini cilj da općeprihvaćen bude samo i jedino njihov pogled, ma kako bio stran civiliziranom svijetu.

Dvojbeno poštenje i kompetentnost i dijela dužnosnika u Vladi, etiketiranje drugačijemislećih u funkciji je straha i discipliniranja neposlušnih. Takvi, s greškom, uvijek su bili i bit će najspremniji izvršiti svaki, pa i najodiozniji zadatak.

Od Milanovićeve “šake jada”, premda sam nesklona svakoj grubosti u javnom govoru, strašnije mi je Karamarkovo zgražanje i snebivanje nad, kako on veli, “prostačkim istupom notornog gubitnika”.

Politika koja relativizira proustaško divljanje ulicama glavnoga grada, mladošću autora brani tekstove što relativiziraju zločinački karakter NDH i negiraju antifašističke temelje suvremene Hrvatske, vlast koja svojim novinarima i umjetnicima spori ustavom garantiranu slobodu djelovanja, koja smjenama i gubitkom posla prijeti onima koji joj se javno usprotive ne zaslužuje birane izraze za svoje djelovanje. Ne, te dvije politike i njihovi čelnici nisu i ne mogu nikada biti blizanci, dvije strane jedne te iste medalje, čak ni onda kad koriste jednako grube izraze u javnoj komunikaciji.

Onima koji ne simuliraju, koji nisu oportunisti, a konce ni s Crnojom, ni Hasanbegovićem, ni s Brkićem, ni s najavom Lozančićeve smjene polovili nisu - mogu samo reći da im je virus što se devedesetih proširio Hrvatskom nanio, nažalost, trajne posljedice. Mala je šansa da se ikad oporave od retrogradne amnezije.

(autograf.hr)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")