BEOGRAD ZA UPUĆENE

Seks na Sajmu

U ovoj kratkoj priči nema ni erotike, a kamoli pornografije, a reč od četiri slova u naslov je stavljena samo zato da bi se povećala čitanost
6225 pregleda 4 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Ksenija Vlatković
Ilustracija, Foto: Ksenija Vlatković

U decembru 1983. nekoliko puta sam bio na Novogodišnjem vašaru. Nisam plaćao ulaznicu. Ograda od čeličnih šipaka u Bulevaru vojvode Mišića bila je na nekoliko mesta prilagođena komotnom prolasku iole vitkih Beograđana. Mogla se lako i preskočiti. Trebalo je, istina, potom, uglavnom po mraku, jer to je bila prva godina kad se, posle pomeranja kazaljki, u decembru tmina hvatala oko četiri, pola pet, preći pet-šest koloseka. Tada su tu prolazili vozovi, i to zavidnom brzinom: oni što dolaze na Glavnu železničku stanicu na tom mestu bi tek počeli da usporavaju, a oni što sa stanice kreću put raznih odredišta dotle bi se već dobro zahuktali.

Ne računajući velike utakmice Crvene zvezde i koncerte Riblje čorbe (uključujući onaj održan upravo na Sajmu, početkom aprila 1983, kao i koncert Bijelog dugmeta na istom mestu otprilike dve nedelje kasnije), Novogodišnji vašar bio je verovatno najspektakularniji događaj koji je Beograd svojim žiteljima i gostima mogao da ponudi. Osim standardnog repertoara, tada si tamo mogao da učestvuješ i u koječemu opasnom, mimo preskakanja ograde ili prolaženja kroz nju, gde je ipak mogao i neki čuvar da te opazi pa da te potera ili uhvati za uvo, i prelaženja preko smrtonosnih šina, koje železničarima znače ono što famozne daske znače glumcima - s tim što se u pozorištu gine i u smrti tihuje samo dok ne padne zavesa, a na šinama stradaš tako da to ni ser Lorens Olivije ne bi mogao da odglumi.

Na Vašaru je postojao i zid smrti, jedan od vrhovnih vidova ljudske pobune, a svaka ljudska pobuna je pobuna protiv života. Gledajući motoristu ili automobilistu kako se sa dna ogromnog, guliverovskog bureta, prateći liniju zida, pod uglom od devedeset stepeni koncentrično uzdiže ka nebu na kojem stoje posmatrači ostali bez daha, i sami potencijalno ugroženi, ali ipak sigurni da vozilo s hrabrim prkosnikom neće izleteti iz bureta - svi mi, uglavnom dečaci s očevima ili pustolovne pubertetlije, usamljene ili u društvu sebi bar donekle sličnih, imali smo prilike da posmatramo maštu na delu, a kakva je to mašta koja nije potencijalno pogibeljna, kakva je to mašta koja u sebi ne nosi i klicu propasti?

Godine su prolazile, i Novogodišnji vašar izgubio je na značaju. Danas se čak ni ulaznice ne naplaćuju: samo dođite, ljudi, da ne bude sve pusto. Nema ni bezbrojnih štandova s pljeskavicama, ćevapima, vešalicama, crevcima, ražnjićima i pokojim paradajzom što se crveni i cvrči na usijanim rešetkama.

Roštiljdžije su proterane i s drugog jednog sajamskog događaja, događaja koji ne podnosim i na koji odlazim samo kad moram, kao po kazni, kad me neko pozove da učestvujem u nečemu, a ja ne mogu da odbijem. Reč je o glasovitom Beogradskom sajmu knjiga, smotri pisane reči, sedmodnevnom „prazniku” nečega što iskreno mogu da vole samo oni kojima knjiga nije život, kojima književnost nije svakodnevno u gušama, želucu, crevima, ve-ce šoljama, pa opet u gušama, i tako ukrug.

Beogradski sajam je, dakle, poprište jednog bivšeg čarobnog događaja (Vašar), i jednog nimalo čarobnog događaja (knjižurine i piščine) koji očigledno još neće postati bivši. Volim pisce, ali više volim da se vozim u skuteru. Ne smetaju mi tapšanja po ramenu i manje ili više srdačni susreti, ali više bih voleo da gledam ozbiljnog, od sveta odsečenog avanturistu kako seda na razdrndanu makinu i tera inat Zemljinoj teži.

Mimo svega ljudskog, Beogradski sajam ima i svoj intimni, tihi život, u vreme kad se na njemu ne održavaju nikakve smešne šarade, bili to sajmovi turizma, nameštaja, knjiga, automobila ili bilo čega što kod posetilaca pobuđuje onaj bolesni sjaj u očima, sjaj raspaljen saznanjem da imaju nešto novca u džepu i da će ga tu skrckati na neku budalaštinu.

Iza Sajma, kad pređete opusteli kolosečić što se sad otima od šibljaka i travuljine, pored memljive i često smrdljive obale Save vodi staza kojom ćete brzo stići do Ade Ciganlije. Na tom kratkom potezu ima i jedno ušće, takođe važno beogradsko ušće: tu se Topčiderska reka, na tom mestu poslovično štrokava, izbezumljena od smeća, uliva u smradni savski tišak.

Ali na tom kratkom parčetu ima i nečeg lepog, što će reći: starog. To su kućerci i restorančići koji odolevaju zubićima vlage i čeljustima nemaštine. Ćuteći u senkama sajamskih kupola i trulih topola, te živopisne straćarice polako tonu u rastresito prirečno tlo, a pored njihovih zidića ponekad vidite parkiran i neki moćan motocikl. Ono, da čak i ja, recimo, koga za motore kao takve zabole uvo, moram da stanem da osmotrim tu zver.

Kad jednog dana ti kućerci budu srušeni, možda bi se od njihovih šarenih zidova moglo napraviti neko bure. Vlasnici besnih makina sigurno neće hteti u to bure da uđu. Ali će dotad, zahvaljujući digitalizaciji, ljudi možda i sami, oslanjajući se na vlastite noge, moći da se zalaufaju i brzo poput likova iz crtanih filmova kruže, i kruže, i kruže, dok se u vrtoglavom koncentričnom vihoru ne uznesu do noseva malobrojne publike, koja i neće gledati u njih nego svako u svoj smartfon. Zid smrti postaće zid života, a heroji će postati budale koje život stavljaju na kocku pred hladnim očima digitalne sajamske publike.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")