Skini tu maramu bijelu - Vijesti.me
STAV

Skini tu maramu bijelu

Neki će lupiti čelom „o vratanca” ne zato što je sam gospodar moćan, već zato što ima poslušnu, ćuteću većinu spremnu na sve zadatke

pisanje, kolumna
pisanje, kolumna (Foto: pixabay.com)

“Lupićeš ti čelom o moja vratanca... /... Napujdaću ti magle iz kostiju / Da ti popiju kukute s jezika / Videćeš ti šta ću da ti radim...”, reče Vasko Popa. “Skini tu maramu belu”.

Društvena igra. U igri  ravnopravnopravih igrača donosi   korisna   iskustva, a u neravnoteži snaga  jasan je   put u zavisnost. I u  grupama je slično kada je borba za vlast nad grupom u pitanju. Gledali smo to prethodna tri dana. U pitanju  je  autoritarna grupa (parlament) čiji je referentni okvir naša traumatična prošlost, patrijarhat  i  apsolutna vlast  koja u dugogodišnjem vladanju  koristi moćan mehanizam projekcije neprijatelja   izvana, a ponekad i iznutra (kada se vođa želi lišiti neugodnih saučesnika). Mali broj slobodnih  stvara dinamiku grupe. 

Borba za prevlast je u svakoj grupi  zanimljiva, potezi konkurenata moraju dobro razumjeti duh grupe. Autoritarni duh voli red i disciplinu, on se mijenja obavezom svih da učestvuju, a ne potcjenjivanjem grupe.  Pobjeda autoritarnog  duha i predstavnika ove  grupe  je bila  izvojevana na samom početku, svi su  kao normalno prihvatili odricanje od učestvovanja (govorenja ljudi iz DPS-a) u interesu racionalizacije vremena. Čijeg vremena? Nakon 18 godina vlasti zar nije politička i moralna obaveza da se čuje svačiji glas u grupi jednakih. Neki tu obavezu nisu prihvatili sa racionalizacijom prihvatljivom za sve u parlamentu. Igru je razumio predsjednik parlamenta, ali kasno, i nije insistirao na promjeni pravila, a fleksibilnost u davanju vremena pojedincima nije promijenila osnovni duh. Kontrola govora, stvaranje nijeme većine, uvijek  je u interesu autoritarnog vođe. Kontrola govora je učinkovita i  učinjena je  iz  straha  da bi se mogla otrgnuti neka slobodna  nesmotrena misao  za koju bi trebalo vremena da je vođa racionalizuje i umiri, a mogla bi novim sljedbenicima, na koje se računalo, pomoći da  shvate odakle im prijeti opasnost. Ovako moraju „lupiti o vratanca“ iza kojih ne stoji sam vođa, već i svi oni koji ćuteći podržavaju  vođu do kraja. U takvom  scenariju govore samo odabrani. 

Možda nije slučajno što je baš bio  Dan holokausta i podsjećanje na Ajhmana koji je do posljednjeg daha tvrdio da treba napraviti razliku između odgovornih lidera i ljudi poput njega koji su, kako kaže, bili primorani da služe kao "obični instrumenti u rukama lidera". Umro je a nije naučio da je čovjek. Lekcije se očito ponavljaju, ali malo ko uči iz tuđeg iskustva. Autoritaran duh hoće da sluša autoritete, neće sumnje, neće vlastitu odgovornost, neće dijalog jednakih, nego „svi za jednoga“ i za svoju nedogovornost. Zalud je ideolog u zatvoru, duh ostaje. I zato nije problem u onoj maloj grupici koja traži da isproba svoju moć, uvijek mladi poletarci  zaneseni promjenama  donesu novu „krv“  za opstanak vođe. Oni  dođu sa  idejom  da će mijenjati iznutra autoritarni sistem  nesvjesni prijeteće ćuteće većine  koja uvijek stoji iza i računa na moć vođe, svoje  pozicije, silu i u krajnjem nasilje u ime „naroda i države“. Ništa nije naučeno iz primjera SDP-a , 18 godina  ubijeđenosti da se vođa može mijenjati „sa ruba skuta“  je završeno, vidljivo je  i potpuno je  jasno izrečeno.  Neki, ipak,  žele pokušati i lupiti vlastitim čelom „o vratanca”  i lupiće, ne zato što je sam gospodar moćan i nasilan, nego zato što posjeduje poslušnu, ćuteću većinu  koja je spremna na sve zadatke. 

Lopta je u rukama onih koji su u autoritarnom sistemu  gubitnici, a u  ljudskom uvijek dobitnici.  Njihov opravdan bijes mora naći nenasilan i kreativan  izlaz. Ćuteća  većina mora biti mjesto interesovanja onih koji mijenjaju, ne ni Gospodar, ni njegovi saradnici. Tako je to u svakoj grupi, i maloj i velikoj - grupu preuzima onaj vođa  koji ima  od grupe dat autoritet. Ako je taj autoritet zasnovan na strahu i nasilju,  grupa je poslušna vjerujući da nije odgovorna. Ako je autoritet zasnovan na znanju i razumijevanju, grupa dijeli odgovornost  i uspijeva da  obezbijedi sigurnost za sve.

U grupi sa našim referentnim okvirom sve je mnogo teže i komplikovanije  jer patrijarhat i naša prošlost vape za apsolutnim gospodarom koji  spasava od sveg zla ili ga zamjenjuje jačim, pa zato sila vlada a glupost je da razum pobjeđuje. Pobjeđuje promišljanje, kritičko razmišljanje  i preuzimanje odgovornosti za svoje djelovanje. Happy end nije u skoroj  budućnost  ili moramo vjerovati u čuda, ali ne u ona iz Popine pjesme.


Najčitanije iz sekcije Kolumne