Moje ime počinje slovom S,“ kaže samouvjereno trogodišnji Soren. „A moje slovom M,“ nadovezuje se ništa manje samouvjereno Milan, trogodišnjak naše gore list. Mali Arafat, sin nedavno pristiglih sirijskih izbjeglica, ne kaže doduše cijelu rečenicu, ali ponosno kao i njegovi drugovi pokazuje na slovo A, kojim počinje njegovo ime. Sva trojica drže u rukama velika slova svojih imena ispisana na ovećim laminiranim kartonima i pokazuju ih roditeljima koji dovode djecu u ovu kopenhašku dječiju ustanovu gdje se čitava scena odigrava. U njihovoj pozadini stoje slova danskog alfabeta okačena na samoljepljivoj traci, tako da mališani sami mogu da ih skidaju i kače...
Da će se škola i didaktika u ovoj mjeri useliti u danske vrtiće bilo je teško zamislivo još samo prije izvjesnog vremena. Danski i skandinavski model vaspitanja i obrazovanja pružao je žilav otpor ovako ogoljenom prisustvu škole i njenih metoda učenja kod usvajanja elementarnih znanja. Zagovornici ovog modela su uvijek isticali kako su bezbrižnost i harmoničan razvoj djece ono najvažnije, pogotovo u situaciji kad svi mališani moraju, pošto zakon tako nalaže, da provode svoje rano djetinjstvo u predškolskim institucijama. Igra, u svim mogućim varijantama, od spontane do one programirane od strane pedagoga, bila je jedina prihvatljiva forma učenja i akumuliranja životnog iskustva.
U fokusu pedagoga i pedagoške nauke u cjelini bile su prije svega društvene relacije, kako one između djece, tako i one između odraslih i djece. Konsekvence koje su bile produkt tzv. nejednakih relacija, poput mobninga ili gubljenja samopouzdanja, posmatrane su i analizirane do u detalje, uz obaveznu implementaciju akcionih planova koji su slijedili da se posljedice svega što prije koriguju. Relacioni aspekt i teoretičari koji su se njime bavili, poput neohegelijanca Nijemca Aksela Honeta(Axel Honneth), bili su još malo pa superstarovi ovdašnje pedagoške misli.
Posebno su bili popularni i oni teoretičari koji su povezivali socijalni, dakle, relacioni aspekt sa boljim mogućnostima učenja i saznanja. Tako je, recimo, ruski teoretičar Lav Vigotski, koji je upravo kroz socijalnu interakciju u razmjeni znanja vidio momenat napretka i prelaženje u nove zone znanja, postao jedan od najcitiranijih naučnika u oblasti pedagogije.
Uprkos upornoj odbrani danskog modela vaspitanja čija je najvažnija vrijednost, kako rekosmo, bezbrižno djetinjstvo, tekla je ništa manje uporna diskusija koliko predškolske institucije i same škole opremaju djecu za buduću, prilično surovu utakmicu na tržištu rada, pogotovo onu na globalnom nivou. Poređenja, pa i sama takmičenja, koja inače nisu dio ovdašnjeg obrazovnog manira, rezultirala su nekim saznanjima koja su bila još malo pa pravo zvono za uzbunu. Tako su na pr. takmičenja sa kineskim učenicima koji važe za jedne od najedukovanijih na svjetskom planu, bila u središtu interesovanja ovdašnje javnosti. Testiranje i rezultati testiranja dva deveta razreda osnovnih škola iz Orhusa i Harbina u čitanju, matematici, engleskom, kreativnosti i saradnji, koje je 2013. godine išlo na jednom od najgledanijih ovdašnjih televizijskih kanala, donijelo je neka neprijatna saznanja. Ne samo da su kineski učenici bili bolji u matematici i čitanju, nego su bili bolji i u kreativnosti i saradnji, oblastima u kojima su danski đaci mislili da su zasigurno bolji od svojih kineskih vršnjaka. Za utjehu je ostao engleski u kom su suvereno pobijedili.
Uslijedili su, kao što se i očekivalo, brojni komentari, kako samih učesnika, tako i stručnjaka. Danski osnovci su se žalili da su za konkurente imali elitno odjeljenje škole koja ima 10. 000 učenika, dakle, mnogo veću bazu za odbir takmičarske skupine nego njihova orhuzijanska škola koja broji svega 682 učenika. Što se tiče raznih savjetnika i stručnjaka, ocjene su bile različite. Dok su jedni sve relativizirali, drugi su bili krajnje pesimistični opisujući poražavajuće rezultate testiranja. Sve u svemu, slijedio je zaključak: danska škola je jako humana, ali kad je u pitanju njena edukativna funkcija ona je previše opuštena i bez jasnog koncepta šta i koliko učenici treba da u dugom nizu godina nauče. Njen cilj je mnogo više da vaspita buduće učesnike u ovdašnjem demokratskom sistemu, nego učesnike u tvrdoj i ogoljenoj kapitalističkoj utakmici na svjetskom planu, koja znanje tretira kao kapital koji donosi novac. Bilo je i onih koji su isticali značaj socijalnog nasljeđa i socijalnog miljea u stjecanju znanja, pogotovo što učenici iz porodica sa problemima i geto sredina vuku opšti nivo čitavih odjeljenja nadole.
Procesu realizma i otrežnjenja, kao što se i očekivalo, pridružili su se političari koji su već duže vrijme najavljivali reformu osnovnog školstva, upravo zbog toga da bi se danskom školstvu dao željeni kurs usmjeren u pravcu pojačanja edukativnog efekta. Ljeta 2013. reforma je napokon postala stvarnost. Sa jednostavnom i lako shvatljivom uvodnom rečenicom da je cilj reforme školstva da se podigne nivo znanja u osnovnim školama, reforma je izašla i sa rješenjima kako doći do tog cilja.
Pomoć u pisanju domaćih zadataka sa onim učenicima koji nisu u stanju da ih sami iz bilo kojih, porodičnih ili socijalnih, razloga sami pišu i rješavaju, postala je obaveza škole i institucije za boravak djece poslije škole. Da bi se ipak nekako očuvala uloga porodice, koja je u ovoj sferi tradicionalno imala najveći uticaj, dodato je u reformnom aktu da je prihvatanje ove pomoći dobrovoljno. Povećan je i broj sati u svim odjeljenjima, tako da do trećeg razreda on iznosi 30 sati sedmično, 33 sata od četvrtog do šestog i 35 od sedmog do devetog razreda.
Treba naglasiti da je ovaj reformni akt pratilo nekoliko manjih reformnih akata koji su dolazili u talasima, te da su se njegove intencije preslikale i na institucije koje nisu direktno obuhvaćene reformom.
Pogotovo je novi pristup poškolavanja postao vidljiv u predškolskim institucijama u kojima su: table, slova, brojevi, kao i didaktika uopšte, ušli na velika vrata. Iz zakonskih akata nisu izbačeni stari principi, a ni dokumenti poput Dječije dekleracije UN(1989.) čiji principi stoje i dalje u preambuli ovdašnjeg Zakona o dječijim predškolskim institucijama sa svojim visokohumanim zahtjevima kad je u pitanju bezbrižno djetinjstvo i obaveza stvaranja uslova da se novi naraštaji svestrano ostvare kroz njih, ali je opšti trend za više edukacije itekako vidljiv.
Koliko danski model obrazovanja i vaspitanja treba uzeti kao uzor može se diskutovati. Ono što je vrijedno pažnje jeste da su povremene korekcije tog modela svakako bolje rješenje nego velike i obuhvatne reforme školstva koje dolaze kad se zaostajanje više ne može ignorisati. I pogotovo kad se uplete široka javnost koja u ovakvim reformama vidi potrebu rješavanja brojnih društvenih protivrječnosti koje nemaju veze sa školstvom i obrazovanjem.
Autorka teksta radi kao pedagog u jednoj predškolskoj instituciji na sjeveru Kopenhagena
Bonus video:
