U posljednje vrijeme došlo je do come back-a poslovica, umotvorina i izreka, prije svega od strane političara i analitičara, ali ovog puta upakovanih u veličanje naroda, tipa ”Zna narod, nije narod naivan”, ”Narod ne možete prevariti”, ”Mi ovo radimo zbog naroda” itd.
Analitičari standardno - ”Oni će pobijediti, a možda i neće”, ”Tu ima mjesta za koaliciju, a možda i nema”, ”Imaju sigurnu većinu, ali sačekajmo”!
Višegodišnja demagogija ili presipanje iz šupljeg u prazno dovela je do toga da se ovdje kozmetičkim promjenama više ne može sačuvati bilo šta, dezavuisanjem javnosti, propagandom…
Ovdje su potrebna prava rješenja koja će biti dugovječna, ali prvo o pravilima.
Pravila za neke postoje da bi se poštovala, a za druge da bi ih kršili.
Kada je čovjek mlad, on ili ona su po prirodi uglavnom buntovni, prkosni, „prepametni“, ali neiskusni, i to je donekle i normalno, ali kada se već dođe u neke ozbiljne godine, tada nema izgovora za neodgovornost, bahatost, samoživost, samoljublje, sebičnost, ekstremnutvrdoglavost, hvalisanje…
„Homo homini lupus est“ - čovjek je čovjeku vuk, što zapravo znači - važno je da ja preživim i da ja živim, pa čak i uživam, a za ostale me baš briga. Ovakav način razmišljanja je uvijek u istoriji dovodio do velikih ratova i sukoba jer ne možete graditi sopstvenu sreću na tuđoj nesreći, barem ne na dugi rok. Ne znam koliki je u teoriji taj dugi rok, ali dvadeset i kusur godina je sasvim dovoljno!
Ne možete izliječiti ovisnika, ukoliko on ne dođe do spoznaje da je ovisnik. Nema tu mnogo patetičnosti. Ne možete da liječite nekoga ako taj nije svjestan da je bolestan, da ima problem. Znači treba hrabro pogledati istini u oči, ali zato je potrebna petlja, srce, hrabrost.ž
Problem je što se svjesno i namjerno baca „prašina u oči“ većem dijelu stanovništva koje je “neuko, prosto i primitivno” upravo da bi se održao privid normalnosti. Neko je perfektno formulisao: “Gangrenozna i smrdljiva rana se uvija u lijep, bijeli zavoj, namirisan i išaran potpisima svih dušebrižnika. Ali ispod toga je ipak gangrena i to ne može dugo da se skriva.”
U Crnoj Gori ima sve manje hrabrih, tj. ima ih ali su uspavani. Najveća misterija je probuditi ih. Ne govorim o strankama, o ideologijama, o frazama, o politici, govorim o životnom principu i ljudima. O principu gdje jedan dobija sve, a drugi ništa, gdje jedan dobija sve na gotovo, a drugi krvavim radom, gdje jedan maltretira drugog i nikad za to ne odgovara, a drugi uvijek čini dobro i nikad mu niko ne čestita.
Ljudi su kvarljiva roba, ima među nama i mnogo onih koji nemaju savjest.
Jedini način da se zaštitimo od takvih jeste zakon za sve jednak, pravila za sve jednaka, mogućnosti i šansa za sve jednake. Nema veze, nema privilegija, nema besplatnog ručka, nema rasipanja. Sve mora da se zasluži.
Najbolje, najjeftinije i najefikasnije rješenje je u tome da se šansa da onima koji vjeruju, koji vjeruju da može da se nešto promijeni, koji hoće da rade više za opšte dobro, koji hoće da mijenjaju stvari, a ne samo da viču “znam ja sve to, ali što ja mogu tu da uradim”.
Sve je nastalo sa ljudima, sve dobre stvari na ovom svijetu su nastale zahvaljujući dobrim ljudima tako da treba dati šansu i povjerenje – dobrim ljudima.
Zahvalnost D.R.
Bonus video:
