“Otadžbina je svuda gdje je dobro.“ (Ciceron)
Od početka turističke sezone slušamo vapaje crnogorskih poslodavaca o nedostatku sezonske radne snage, kao da su zaboravili da su upravo oni ti koji su, vođeni nagonom za brzo bogaćenje i, u sprezi sa ljudima iz vlasti, kroz tri decenije razvijali “kvartalnu” privredu, novi tip ekonomije i nove moralne norme...
Nekadašnja crnogorska privreda, koja je 1998. godine procijenjena na 4,5 milijardi američkih dolara, bukvalno je nestala u požarima tranzicije i privatizacije. Primjera radi, od 14 velikih preduzeća, koja su 1990. godine zapošljavala ukupno 38.018 radnika, njih sedam je likvidirano, a u ostatku je 2015. godine radilo samo 7.107 radnika. (studija prof.dr M.Katnića). Dok su se dimila zgarišta crnogorske industrije, mnogi su se, u neviđelici, dobro “snašli”.
Na desetine hiljada fabričkih radnika i njihovih porodica ostalo je na ulici, sa malim ili nikakvim penzijama, dok njihova djeca i unučad, rođeni u tranzicionom periodu, danas napuštaju Crnu Goru, jer nemaju vremena da u zavičaju čekaju „bolji život“.
Gospoda poslodavci kukaju za radnicima, ne spominjući gorući problem mladih generacija kojima država Crna Gora nije stvorila uslove da rade tamo gdje su se rodili, da se usavršavaju i svoje znanje ulažu u razvoj rodne im grude. Mladi odlaze “trbuhom za kruhom”, broj građana starijih od 65 godina je 94.000, a bijela kuga hara u 18 opština (Monstat)?! Ni Evropska unija ni Kina nam ne mogu pomoći! Na stotu godišnjicu od osnivanja Međunarodne organizacije rada, sa žaljenjem konstatujemo da crnogorski poslodavci ne poštuju međunarodne konvencije o pravima radnika, niti Zakon o radu Crne Gore. Žaliti se na grubost riječi „robovlasnici“, a Ustavnom sudu proslijediti Zakon o unutrašnjoj trgovini zbog propisane neradne nedjelje, više je nego licemjerno.
Od Vlade traže smanjenje poreza na dohodak i plate, te smanjenje stope PDV-a, a mnogi već posluju sa stopom od 7 odsto? Državi duguju na desetine miliona eura poreza, zbog čega trpe zdravstveni i obrazovni sistem, te penzoneri, korisnici socijalnih naknada i mnogi drugi.
Tajkuni se obraćaju Vladi, jer se “dobro poznaju”, ali su oni ti koji treba da poprave poslovni ambijent, poštuju prava radnika i odriješe kesu, kako bi dobro platili naše radnike. Možda očekuju subvencije iz državne kase, što nije nemoguće kada su nečiji rođaci, kumovi i prijatelji u pitanju.
Bonus video:
