STAV

Tajna Svetog pričešća u Pravoslavnoj crkvi

Bio sam svjedok i učesnik pričešća bolnih. Кako u momentima kada je bolest tek konstatovana, tako i tokom dugotrajnog liječenja. I tu sam se uvjerio u blagotvornu silu sjedinjenja sa Živim Bogom
13587 pregleda 51 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Iskustvo Crkve

U toku svoje svešteničke službe puno puta sam bio u potresnoj situaciji da pričešćujem ljude na samrtnoj postelji. U pitanju je drevna hrišćanska praksa kada se najsvetiji crkveni bogoslužbeni čin, Sveta tajna pričešća, vrši na granici života i smrti. U okolnostima izvjesnog umiranja, vjerujući čovjek želi da primi ove blagodatne darove, kako bi njegov prelazak u novo i nepoznato bio zakriljen Božijom silom i blizinom. I vidio sam, nadzemaljsku radost i olakšanje, koji su pričešćene ljude obuzimali - uprkos onom što je ubrzo sljedovalo. Nestajali su strah, patnja, pa i bol. Samo, Bogom dana smrt - nije odstupala!

Bio sam svjedok i učesnik pričešća bolnih. Кako u momentima kada je bolest tek konstatovana, tako i tokom dugotrajnog liječenja. I tu sam se uvjerio u blagotvornu silu sjedinjenja sa Živim Bogom. Neki bolesnici su, Božijom voljom, ozdravljivali, vidno osokoljeni ovom duhovnom potporom, dok su se drugi, iz istih razloga, junački nosili sa tegobama, sve do smrti. U oba slučaja, Sveto pričešće, i osvećenje koje ono nosi, nijesu bili neraskidivo vezani za tjelesno ozdravljenje (jer ga je negdje bilo a negdje ne - a svuda su u pitanju bili vjerujući ljudi ), ali jesu za osnaženje vjere i lako prepuštanje Božijoj volji.

Dolazak Hristov na zemlju; ustanovljenje Crkve i mogućnost hrišćanskog, crkvenog života jesu, na puno mjesta, doveli do rasterećenja od životnih tegoba (pa i bolesti) - ali to nikako nije prvi i osnovni razlog postojanja Crkve. On je prije svega u našoj pripremi za Budući vijek, za vječnost. ”Čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka” - kažemo u (Nikeo-carigradskom) ispovjedanju vjere, koji čitamo pred krštenje, a i kasnije tokom svake liturgije u kojoj učestvujemo. U tom smislu, da bi nam ukazao na buduću zajednicu sa Njim, i da bi nas oslobodio straha od zemaljskih stihija, Gospod čini čuda. Crkvena istorija je prepuna izvještaja o zaustavljanju prirodnih zakona, pa i o izlječenju najtežih bolesti. Ali ni sami Gospod Isus Hristos nije, tokom svog života na zemlji, iscijelio sve bolesnike, već samo neke, naročito izabrane. Niti je Crkva, ikada u svojoj istoriji, imala pretenziju da potpuno zamijeni bolnice i ljekare.

Crkveni život nije, niti je ikada bio, preventiva od (sprječavanje) Božije Volje, već naprotiv - navikavanje da živimo u saglasju sa Njom. A ”ko će, sinko, Božiju Volju znati”, pita se naš najumniji pravoslavni arhijerej, i jedino što može nazreti u pogledu toga je da ”čaša žuči ište čašu meda”! Žalost i radost, zdravlje i bolest - sve su to mijene ovoga života. A ovaj život jeste prolazan. Po riječima pomenutog mudraca i proroka, čovjek ”vidi da za njega nije zemlja”, a pri tom zna da - ”ljudska duša jeste besamrtna”.

Jedna od čuvenijih jevanđelskih poruka glasi: ”Кo hoće život svoj da sačuva - izgubiće ga, a ko ga izgubi Mene radi, on će ga sačuvati” (Mt 8, 35). Ona nas, između ostalog, uči da ne treba biti beskrajno preokupiran ovim zemaljskim životom, odnosno - da ima nešto važnije od njega. Zato Njegoš brine što ”strah životu kalja obraz često”. E sad, kada je u pitanju ljudsko zdravlje i pojava bolesti, jevanđelje nas sigurno ne uči da budemo nemarni i da se ne liječimo, ali nam jasno poručuje da blagodat vječnoga života i Božije sile u ovom svijetu nije, pod obavezno, vezana za iscjeljenja zdravstvenih tegoba ili produženje zemaljskoga vijeka.

Bar dva razloga za poštovanje zdravstvenih propisa

Sve sam ovo rekao, i sagledao baš iz ovog ugla, kako bih pojasnio vjerujućim ljudima stav iz jednog od nedavnih mitropolijskih saopštenja da ”Sveto pričešće ne predstavlja magijsku zaštitu od virusa i drugih bolesti”! Ovim se htjelo reći da treba trezveno razlikovati istinu da se preko pričešća sigurno niko neće (i niko nikad nije) zaraziti ko sa vjerom pristupi ovoj Svetoj tajni - od isto tako velike istine da pričešće nije zamjena za lijek, ni od virusa niti od drugih bolesti! Pričešćivanjem se na nadrazuman način sjedinjujemo sa Gospodom i budućim Carstvom nebeskim. Izlazimo, u tom trenu, iz prolaznosti u vječnost. To je toliko nepojmljiva sila, veća od svake zemaljske, da kroz nju često nastupaju brojna čuda, pa i iscjeljenja - ali samo po Božijoj volji i Njegovom izboru i namjeri, a ne ”pod obavezno” i po našim očekivanjima. Zato je u tom istom saopštenju naglašeno da bi pristupanje pričešću kao zemaljskoj apoteci bilo ravno ”kušanju Gospoda”!

Кada, prilikom pričešćivanja vjernika, sveštenik kaže - ”na zdravlje duše i tijela” - on tada izgovara molitvenu prozbu upućenu Božijoj volji, a ne riječi magijske zaštite. Na brojne Svete ljude, pričasnike Svetih tajni, Gospod je popuštao bolesti i stradanja od kojih su, na koncu, umirali. Кo se sa vjerom pričešćuje - garantovan mu je vječni, besmrtni život - ali nije garantovano, ama baš ništa, u vezi sa ovim zemaljskim - osim duhovnog spokoja!

Eto to je prvi (bogoslovski) razlog zašto Crkva poziva na poštovanje svih ljekarskih propisa u doba zarazne epidemije. Drugi razlog je građanski, ali ništa manje jevanđelski i hrišćanski od ovog prvog. A on se tiče činjenice da mi hrišćani ne živimo sami u ovom svijetu, nego da su naši sugrađani i komšije ljudi koji imaju drugačija uvjerenja. A jednako su i oni, kao i mi, na udaru epidemije. U tom smislu smo dodatno obavezni da poštujemo sve državne propise. Ne možemo raditi ”po svome” usred opšte nevolje. Podjednaka disciplina svih građana je istovremeno i naša duhovna obaveza.

Zašto jedna kašika?

A zašto onda nijesmo odmah zaustavili sva bogosluženja kad je konstatovana epidemija, i kako možemo, usred svega, da pričešćujemo jednom kašičicom?

Prije svega treba znati da se u Pravoslavnoj Crkvi pričešće ovako vršilo vjekovima unazad, i prije ”korona-virusa”. Ova forma nije mijenjana, iako se Crkva nalazila na udaru raznih pošasti (kuge, kolere, groznice i sl.). Upravo bi Crkvi prvoj bilo u interesu da tu nešto promijeni u slučaju da je ikada konstatovan problem po tom pitanju. Međutim, svakome biva po njegovoj vjeri. Spolja gledano - ovakav obred jeste jedan neobičan vid ”konzumiranja hrane”, koji - takav kakav je - biva odbojan mnogim čistuncima. A pojedini epidemiolozi ga se užasavaju.

Za vjernika, međutim, on ima snažno unutrašnje značenje. To je posadašnjenje prošlosti i budućnosti - u jednom trenu. Oprisutnjenje Gospodnje Tajne Večere (otuda: trpeza, jelo i piće, poziv na gozbu) i predokušaj Budućeg Carstva (otuda ”Blagosloveno Carstvo” na početku…). U oba smisla to je ispunjenje Gospodnje molitve ”da svi budu Jedno”. U pravoslavlju Sveta Trpeza nije puka simbolika, ni podsjećanje, ni predstava… nego realno, istinsko prisustvo Hrista ”sada i ovdje”. Кo tako vjeruje - tako mu i biva.

Zato ovdje, sa hrišćanskog aspekta, nije riječ o tome ”da li možemo da se zarazimo preko kašičice” - jer, zbilja, u istoriji Crkve to nije bio jedini način vršenja ove tajne i mogle bi se razmatrati i drugačije varijante da se ona obavi. Riječ je, prije svega, o tome - ”da li možemo, u tom momentu dok se pričešćujemo, da se zarazimo”? A taj momenat, i ta namjera sa kojom pristupamo - nespojivi su sa zarazom. Otuda, kad je nastupio oprez zbog epidemije, nijesmo dodatno pozivali vjernike niti naročito zakazivali liturgijske skupove - nego smo prepuštali da na pričešće dolaze samo oni koji znaju i koji vjeruju - o čemu je riječ. Čak smo naglašavali da oni koji sumnjaju i koji se imalo kolebaju - ”ne dolaze”. Znamo da se trenutak kolebanja i talas malovjerja može desiti svakom od nas. Baš svakom.

”Mi koji heruvime tajanstveno izobražavmo… svaku sada životnu brigu ostavimo” - kaže centralna liturgijska pjesma. Ne može se ljubav prepričati. Ne može se vjera nacrtati. Sveto pričešće nije od ovoga svijeta - pa samim tim ne može biti sredstvo širenja zaraze. Ali može biti snažno duhovno ukrjepljenje, pa preko toka i uzrok psiho-fizičke bodrosti pričasnika. Tu smo, kao crkveni ljudi, vidjeli razlog da se liturgijska bogosluženja ne prekidaju. Te su službe najsvetiji kult Crkve, a pričasna čaša je - bez pretjerivanja i suvišne simbolike - realna, istinska Čaša Života. Otuda bi, naše, samoinicijativno odustajanje od nje bilo ravno odricanju od vjere. A baš nam sada treba vjere.

Pri svemu tome, u skladu sa principima sekularnosti i lojalnosti državi i njenim zakonima, poštovali smo i poštovaćemo svaku mjeru donijetu u svrhu suzbijanja zle epidemije. Zato koristim i ovu priliku da sve još jednom pojasnim. Da podsjetim braću sveštenike i ostale hrišćane - da imamo razloga, i pred Bogom i pred ljudima, da se strpimo, i da sačekamo dane kad ćemo punoću svojih liturgijskih skupova obnoviti. Ova posljednja mjera o zabrani građanima (laicima) da učestvuju u bogosluženjima - isključivo je privremena, i ne postoji opcija po kojoj ona može potrajati duže od ovog proljeća.

Isto tako da zamolim ostalo građanstvo, da se potrudi, da razumije, da Crkva - ako i jeste drugačija od zemaljske države - ona nije protiv nje. Ne znam za druge, ali znam da ove države ne bi bilo da nije bilo ovakve, gore opisane, nadrazumne vjere. Odnosno, od nas ne bi ostalo ništa i ne bilo ničega - da nije bilo onoga ”što biti ne može”.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")