Teško onom kog Rusija brani, a Srbija hrani - Vijesti.me
PROFESIONALAC

Teško onom kog Rusija brani, a Srbija hrani

Mandiću i Kneževiću u ovom trenutku ostaje samo da izvuku pouku

Milan Knežević i Andrija Mandić
Milan Knežević i Andrija Mandić (Foto: Boris Pejović)

Milana Kneževića je prošle sedmice ostavila majka. Ona politička, majčica Rusija. I ponaša se kao ljuto siroče. Ostavljeno pored kontejnera pravosuđa i politike, u nadi da nije sasvim odbačen. Zato mu nije kriv ni Željeznjakov, ni Putin, ni majčica Rusija. Nije mu kriv ni Aleksandar Vučić. Kriv mu je tamo neki Ivica Dačić koga poziva da se „kad završi koncert u Budvi “izjasni o presudi srpskim državljanima“. A Dačić falšira, ne pjeva za Milanove uši. Čudne stvari u presudi koje će pažljivo razmotriti. Jednog dana.

Andrija Mandić nastavlja da se ponaša kao one smješe 2 u 1 - deterdžent i omekšivač istovremeno. Deterdžent crnogorskim vlastima kada nacionalističkom retorikom i retorikom o zaštiti srpskih interesa u Crnoj Gori spira sve kriminalno-korupcionaške afere i aktivnosti crnogorske vlasti. Omekšivač za nacionalističke jastrebove u Vučićevom naprednjačkom jatu. Dovoljno je da mu srpski predsjednik pošalje avion i da olakša dušu na vojnoj paradi u Nišu:

“Bilo mi je veoma važno da mu (Vučiću) lično kažem, i njemu, a i Miloradu Dodiku, da iza tih presuda stoje Milo Đukanović i njegov brat koji ne mogu da budu prijatelji Srbiji i Republici Srpskoj”. Ili, da Vučić uplati na račun Srpske kuće nekoliko stotina hiljada eura.

Da ne bi bilo zabune - ovdje govorim samo o politici. Za odluke u pravu potrebne su činjenice.

A u presudi za pokušaj terorizma u kojoj sutkinja Suzana Mugoša cijeni da su zvanične posjete lidera DF Rusiju korištene kao “dio konspirativnosti, tajnosti i prikrivanja” kako bi na njihovim pauzama dogovarali aktivnosti kriminalne organizacije - navodeći za primjer svjedočenje Predraga Bulatovića i Kneževića da su stupili u kontakat sa političkim savjetnikom DF Aronom Šavivom mimo protokola - vidim pretpostavke, ne mnogo činjenica.

Ne mogu se kao činjenice uzeti ni politički govori lidera DF uoči parlamentarnih izbora, oktobra 2016, kao što ih nije uzeo taj isti Viši sud, što je kasnije potvrdio i Apelacioni, kada je 2017. oslobodio Mandića i Slavena Radunovića optužbi za nasilnu promjenu ustavnog uređenja jer su se na protestu 24. oktobra 2015, između ostalog, čuli zvuci pjesme “pada vlada”, te navodi “stvar mora da se dovede do kraja”, “još 10 minuta i mi više ne preuzimamo odgovornost”…

Nego, ova presuda je tek početak balade koja će na domaćem terenu trajati još dugo sa potencijalom da dodatno usložni ionako loše političke prilike.

Vani su stvari mnogo jasnije. Moskva ćuti, Beograd ćuti, London kara Moskvu, Vašington balansira zbog geopolitičkih interesa.

Osuđene lidere DF niko ne pominje kao da nijesu živi. DF se upleo u geopolitičke igrice sa kojima nije kadar da se nosi. I sad plaća cijenu.

Dok se ponašanje Beograda može tumačiti kao stvar ličnih i poslovnih odnosa Đukanovića i Vučića, Moskva nema potrebe da se glaska.

Udobno je njoj u Crnoj Gori. Podrška Rusiji u Crnoj Gori porasla je za 20 odsto od 2013. do 2018. prema istraživanju vašingtonskog NDI „Zapadni Balkan između Istoka i Zapada“.

Zanemarujući duboko usađenu svijest o bliskosti dva naroda koju je propagirao i vrh DPS dok je trljao bradu nad rubljama i činjenicu da bez Rusije ne bi bilo Crne Gore Petrovića, glasnogovornici crnogorskog režima su doprinijeli ovom procentu podrške okrivljujući za sve loše Rusiju. Poput onog iranskog generala koji je optužio Izrael za sušnu godinu jer im “krade oblake”.

I sve dok pojedini predstavnici Zapada vrijeđaju inteligenciju prosječnog građanina pohvalama na račun Đukanovića i njegove vlasti, koje predstavljaju negaciju svih zapadnih vrijednosti, ovdje su, čini mi se, stvari vrlo jednostavne.

Kada uđete u NATO, njene članice će brinuti da na vlast nikad ne dođe neko ko će ili ko bi mogao ugroziti njihove interese. Posebno u sadašnjoj konstelaciji odnosa na geopolitičkoj mapi.

I tu Crna Gora nije izuzetak. Prisjetimo se, na primjer, političke istorije Italije u razdoblju tzv. Strategije napetosti od 1958. do 1980.

Komunistička partija Italije, u pomenutom periodu, iako povremeno pojedinačno najjača stranka, nikad nije uspjela da dođe vlast u toj članici NATO-a.

Decenijama su u Italiji vladali demohrišćani, uprkos brojnim skandalima povezanim s kriminalom i korupcijom.

Vlast Demohrišćanske stranke štitio je tzv. antikomunistički štab italijanske politike koji su činili biznismeni, mafija, crkva i zapadne službe, povremeno čak obavljajući nekompetentne akcije i akcije suprotne interesima svojih država, kako je to pokazala rasprava na Kongresnom odboru SAD početkom 70-ih.

Najbliže vlasti komunisti su bili na izborima 1976. kada su se pod vođstvom Enrika Berlinguera udaljili od Moskve, priznali članstvo Italije u NATO-u i kad su bili nadomak istorijskog dogovora sa dijelom demohrićana koje je predvodio Aldo Moro. Međutim, zavodljivi “eurokomunizam”, prisutan u još nekim državama Evrope, tada se nije dopao ne samo Vašingtonu, nego ni Moskvi.

U teoriji se ovakvi primjeri, poput Italije, nazivaju “demokratijom koja se štiti”, a koja u širem smislu podrazumjeva opstrukciju “vaninstitucionalnih” stranka da učestvuje na izborima, primaknu se vlasti ili je osvoje, svim sredstvima.

Italijanski i britanski mediji su dosta pisali o dokumentima i planovima Forin ofisa, CIA, raspravama u Kongresnim odborima posvećenih dešavanjima na Apeninima sa kojih je skinuta oznaka tajnosti. Kao što će se pisati i o ulozi Mandića, Kneževića, Katnića i ostalih iz sapunice “državni udar” kada, za koju deceniju, neka od kruga demokratskih zemalja skine oznaku tajnosti sa dokumentata svojih ministarstava, direktorata, agencija…

Teoretičari su zaključili da je, u uslovima Hladnog rata i takvih odnosa na političkoj sceni, demokratski proces u Italiji bio limitiran, da italijansko društvo nije imalo socijalnog i političkog kapitala da samo prevlada probleme.

Ove stvari bi, čini mi se, trebalo da budu jasne svakom ko se bavi politikom u Crnoj Gori, a posebno opozicionim partijama kao direktnim akterima.

Mandiću i Kneževiću u ovom trenutku ostaje samo da izvuku pouku - teško onom koga Rusija brani i Srbija hrani.


Vidi sve komentare