Kada sam video da je TVCG, čiji sam akcionar*, poslao reportera u najbliži državni komšiluk da izvještava o posjeti dvojice crnogorskih ministara Draču, albanskom gradu koji je postradao u razornom zemljotresu, na svojoj FB stranici objavio sam: “Reporteri TVCG su otišli do Drača da isprate dvojicu crnogorskih ministara, ali nema izvještaja naših reportera sa lica mjesta, kao da se tragedija dešava u Tunguziji, a ne kod prvih komšija.”
Ni sinoć nijesam vidio izvještaje novinara TVCG iz Albanije.
Neko od mojih FB prijatelja je reagovao tako što je u komentaru na moj post objavio fotografiju dopisnice Al džazire iz Crne Gore Milice Marinović kako izvještava iz zemljotresom pogođene susjedne zemlje.
Sljedeće veče sam u Draču vidio izvještača Hrvatske radio-televizije. Opet nijesam primijetio reportere TVCG.
Šta je to što Al džaziru i HRT tjera da u Albaniju pošalje izvještače, a na šta TVCG ne trza?
Najkraći mogući odgovor je – profesionalizam!
Novinarstvo, kao važna forma društvene komunikacije, odgovara na potrebe ljudi za vijestima, pričama i mišljenjima. To je azbuka/abeceda profesije. Onaj ko misli da je važno slikati za nacionalnu javnu televiziju crnogorske ministre u Draču, a nije važno slikom i riječju dočarati dramu ljudi iz komšiluka u koji crnogorski ljudi vole da odu u trgovinu ili na odmor, taj nije naučio ni da sriče profesionalnu azbuku/abecedu, a kamo li da sroči i izgovori neki složeniji narativ.
Zašto bi nas čudilo što nije poslao novinare da izvještavaju sa lica mjesta iz Albanije neko ko ni u Šavnik, Andrijevicu i u Gusinje ne umije poslati novinare ako se tamo nekom prigodom nije obreo neki predstavnik državne vlasti?
Što bi se ljutili na nekoga što nije poslao izvještače u albanske gradove pogođene nesrećom kad je njemu preče da otvori dopisništvo u Briselu nego u Pljevljima, Rožajama, Beranama, Ulcinju…
A bila je, na žalost, prava prilika da se i kvalitetnim izvještavanjem obilježi važan jubilej i pokaže domaćoj i svjetskoj javnosti kako moderna, digitalna tehnologija pada na plodno profesionalno tlo.
Danas sam, privatno, navraćao u zgradu (nekadašnja RT Titograd) u kojoj sam počeo karijeru novinara neposredno prije zemljotresne drame kroz koju je prije 40 godina prolazila Crna Gora. I sjetio sam se koliko mi je, kao novinaru početniku, bilo važno da budem na licu mjesta, razgovaram sa ljudima i svjedočim o drami kroz koju prolaze. I sjetio sam se koliko je to bilo važno slušaocima Radio Titograda.
RTCG je, na žalost, pod rukovodstvom koje se sada hvališe digitalizacijom i obećava da će biti medijski uzor pokazala da javnom interesu drsko i profesionalno nevaspitano pretpostavlja interes vlasti, konvertujući ga karikaturalno u državni interes, a jeftinu propagandu pretpostavlja novinarstvu.
Onima koji se iole razumiju u ovu problematiku, a drže do profesionalno morala, ovo se bjelodano pokazuje svakodnevno, a ova poslednja epizoda potvrđuje da ovakvu RTCG boli ona stvar za obične ljude, bilo da su oni naši ili komšijski.
Bonus video:
