KAPITALIZAM NEKAD I SAD

Tragikomedija Bregzita

Britanski politički djelatnici znaju da igraju predstavu i otvoreno govore o tome da je život imitacija umjetnosti. Njihov obrazac za podražavanje je intrigantna drama, kao u “Igri prijestola”, ili crna komedija kao u “Kući od karata”
69 pregleda 2 komentar(a)
Tereza Mej, Boris Džonson, Foto: Reuters
Tereza Mej, Boris Džonson, Foto: Reuters
Ažurirano: 15.12.2017. 09:08h

Dok ostatak svijeta, neko s podsmijehom, neko sa sažaljenjem, posmatra britansku politiku u doba Bregzita, ona počinje da liči na sapunsku operu. Može li haos, koji stiže u Ujedinjeno Kraljevstvo, biti koristan za Evropu ili barem za Britaniju? Moguće, ali samo u ovom smislu: šta ne treba raditi dok voz iskače iz šina.

Britanski politički djelatnici znaju da igraju predstavu i otvoreno govore o tome da je život imitacija umjetnosti. Njihov obrazac za podražavanje je intrigantna drama, kao u “Igri prijestola”, ili crna komedija kao u “Kući od karata” (ali u britanskoj verziji, a ne u razvučenoj američkoj imitaciji otkazanoj nakon što je jedna o zvijezda, Kevin Spejsi, optužena za seksualno zlostavljanje).

Za razliku od “Hamleta”, u kome na kraju svi umiru, a na sceni se pojavljuje čudak (Fortinbras) da normalizuje situaciju, savremena fikcionalizacija političke drame nikada ne dolazi do zadovoljavajućeg kraja. Na taj način, drama Bregzita precizno imitira umjetnost: ona ne može imati drugačiji kraj osim nepovoljnog.

Bregzit nije samo politički potres; to je revolucija. Istorijski se složilo tako da su radilakne političke promjene u britanskoj politici bile prilično rijetke. Jedan od primjera je takozvana Slavna revolucija iz 1688. godine tokom koje je stvoren dvopartijski sistem sastavljen od “vigovaca”, koji su podržali novi poredak, i torijevaca koji su mu se suprotstavljali.

Taj sistem postojao je duže od vijeka, sve do 1840-ih, kada su “vigovci” postali sinonim za liberale, a torijevci za konzervativce. Ali nakon toga, 1846. godine, Konzervativna partija doživjela je raskol zbog pitanja ograničenja zaštitnih tarifa za žito, što je bilo loše za bazu ruralne poljoprivredne stranke, ali korisno za proizvodnju i društvo u cjelini. Politička ravnoteža koja se tom prilikom stvorila trajaće skoro čitav vijek, do 1920-ih, kada je Laburistička partija zamijenila liberale u svojstvu alternative konzervativizmu.

Moguće da se sada nazire još jedno političko prestrojavanje. Premijerka V. Britanije Tereza Mej je 2000-ih odigrala ključnu ulogu u skidanju etikete “odvratna stranka” sa Konzervativne partije. Ali njena strategija Bregzita - izbjegavanje da se zauzme jasna pozicija - pretvorila je partiju u nešto još gore: nepoštenu, fragmentiranu, slabu političku kliku čije se odluke mogu pogazati pogubnim.

Bregzit izlazi iz okvira starog dvopartijskog modela britanske politike. U parlamentarnoj frakciji Konzervativne partije postoji nevelika grupa koja Bregzit smatra katastrofom, druga koja stremi usaglašenom kompromisu i značajan broj onih koji su protiv bilo kakvih kompromisa i koji su se saglasili sa idejom o punom raskidu sa EU.

Laburisti su takođe podijeljeni. Lider partije, Džeremi Korbin, neprijateljski se odnosi prema EU zato što mu ona može zasmetati da realizuje svoj utopistički socijalistički program. Istovremeno, laburistički poslanici priznaju da EU igra ključnu ulogu u obezbjeđivanju ekonomskih mogućnosti i društvene mobilnosti za britanske građane.

Pošto proevropske laburiste ne dijele nikakvi fundamentalni problemi, započeta je praktična međupartijska saradnja. Ali da bi takav parlamentarni savez imao demokratski legitimitet on mora postati ne samo koalicija istomišljenika, već nova politička partija sa realnim programom rješavanja problema vezanih za tehnološke promjene i globalizaciju.

Slične promjene dogodile su se u drugim evropskim zemljama kada su se raspadale etablirane partije i tradicije. Politički sistem u Italiji, uglavnom dvopartijski, rasuo se 1990-ih kada su demohrišćani upali u korupcionaške skandale a komunistička partija raspala zbog propasti SSSR-a. Od tada italijanska politika pati od nestabilnosti.

U Francuskoj je nova politička partija predsjednika Emanuela Makrona “Republika naprijed!” faktički istisnula golovsku partiju desnog centra, republikance, a takođe i socijaliste lijevog centra. Ipak, Makron istinito priznaje da prestrojavanje francuske politike neće dovesti do uspjeha ako to isto ne bude učinjeno na evropskom nivou. Ako se promjene u cijeloj Evropi ipak dese, to će se umnogome dogoditi zahvaljujući lekcijama iz istorije koja se sada dešava u Britaniji.

Propast koalicionih pregovora u Njemačkoj, između Hrišćansko-demokratske unije, Hrišćansko-socijalne unije, Liberaldemokratske stranke i Zelenih, ukazuje na to da se i tamo može dogoditi političko prestrojavanje.

Faktički, takvo pregrupisavanje može imati više šansi za uspjeh u drugim zemljama Evrope nego u Britaniji. Na kraju krajeva, nevolja Britanije ni izbliza nije samo u međupartijskim političkim razmiricama.

Bregzit je načeo revoluciju u zemlji koja nema revolucionarnu tradiciju. Izlazak iz EU zahtijevaće uklanjanje masiva komplikovanih pravnih i institucionalnih okvira oko kojih se vrti većina političkih normi i sporazuma.

Trenutno su svi predloženi alternativni dogovori problematični. Na primjer, u slučaju liberalizacije britanske politike u oblasti trgovine i regulacije britanski radnici mogu se naći u gorem položaju nego što je to bio slučaj tokom članstva u EU. Svaki konkretni korak prema izlasku iz EU neizbježno će voditi ka produbljivanju raskola.

Ako odemo malo naprijed, moguća su dva scenarija za britansku politiku. Prvi je scenario u duhu Hamleta, pri čemu se haos nastavlja sve dok Britanija ne izađe iz zajedničkog evropskog tržišta i carinske unije. Scena će biti zatrpana političkim leševima, a uslijediće i ekonomska katastrofa.

U drugom scenariju pobijediće zdravi razum: u Britaniji će se ukorijeniti pragmatizam à la Makron, istiskujući populizam à la Pužad, koji je potpirivao kampanju protiv EU. To pretpostavlja pobjedu “makronizma” i na evropskom nivou, s tim što bi on mogao postati protivteža kako disfunkcionalnoj, izvitoperenoj politici SAD, Rusije i Turske, tako i novoj nestabilnosti u Njemačkoj.

Taj rezultat takođe bi bio šekspirovski, ali bi on tada prije podsjećao na “Sve je dobro što se dobro svrši” - jednu od najturobnijih “komedija” u Šekspirovom opusu.

Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2017.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")