Uzgred - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Uzgred

Pao je zakon o rodnoj ravnopravnosti, pao je zakon o izboru poslanika/ca i afirmativne akcije, pali su institucionalni mehanizmi, strategije, akcioni planovi, dok su političarke svih boja podržavale svoje partijske kolege u tom rušenju

Devis Grebu, Rumunija
Devis Grebu, Rumunija

Pet dana nakon 6. 12., dana kada je   prije 25 godina vojska s naše strane najžešće bombardovala Dubrovnik i njegove građanke/ne, izlazi ovaj tekst kojim dodatno podsjećam da živimo u sistemu (vlast, opozicija, institucije...) koji pokazuje u kontinuitetu apsolutno odsustvo osjećajnosti za drugo/e -  naciju, etnicitet, rasu klasu, rod. Rodno nasilje starije je od kotorskog bedema i potpornog zida koji se odvalio prije neki dan. U čemu je veza između popuštanja potpore bedema srednjevjekovnog urba, na kojim sam provela mladost, i žena, nacionalizma, rat, laži, poricanja? 

Taj početak je u devedesetim, ratu, nacionalizmu, podršci etničkom čišćenju nepromjenjive vlasti kod nas i njenih satelita, koja je ratnu profitersku prošlosti nastavila otimanjem - od ideje ekološke države do otmice i devastacije državnih institucija, ekonomije, obrazovanja... Inicijative kojima bi se poboljšala pozicija žena (nakon pada socijalističkog sistema vrijednosti), koju su politika, rat, crkva i kriza vratile unatrag i oborile na koljena nivo osvojenih prava, a na kojima su insistirale i radile  ženske nevladine organizacije, padale su i padaju i danas u vodu. 

Naspram prava stoji egzorcizam politike i crkve. To što se dešava ne uznemirava nikog. Pa ni same žene. Velika većina političara su štetočine, žene u Crnoj  Gori imaju više neprijatelja, ali su dva sasvim vidljiva na svakom koraku - pozicija i opozicija. Pozicija ne pušta moć i manipuliše teškim položajem žena na svim nivoima. Poslednji primjer je izvrtanje regula u izbornom zakonu internom odlukom u kojem svaka treća postaje svaka četvrta i sl. Dok opozicija koja kasni, nesposobna i ne zna način ostvarenja cilja, (ukoliko pojedini opozicionari znaju koji im je politički cilj) nedjeljivost moći opravdava, najčešće višim ciljem. 

Rijetke su liste poslednjih  izbora imale predstavnice kojima se ne uskraćuje pozicija, ali se očekuje lojalnost i izostanak sopstvenog mišljenja. Rame uz rame sa vlašću. Zajedno imaju jednu strast- mizoginiju i seksizam. Mrze žene do te mjere da su ih sa početka devedesetih otvoreno trafikovali (trafikuju i danas, ali na skrovitiji način) od ulice do skupštinske klupe, a da više nije  važno da li su u tome učestvovali jedni ili drugi, jer je poricanje činjenica da se trafikovalo obezbijedilo odgovornost i onih koji nisu bili vlast.  Nema jednog političara ovdje koji ne pati od ove sveprožimajuće bolesti za koju nije izmišljena bolnica ili azil kako bi se taj faktor stavio pod kontrolu i izolovao kao opasna persona, po zajednicu. Politička uzurpacija vlasti i fotelja nije strana, dakle,  ni jednima ni drugima. 

Od vajkada instrumentalizovane žene su na gubitku u kontinuitetu, a time je na gubitku i zajedinica. Nakon 30 godina objašnjavanja, osvješćivanja, upućivanja, kolaboracije sa tim istim ništa im se nije primilo, ništa ih nije pozvalo na odgovornost. Kako to kaže Dubravka Ugrešić „iskustvo promašene investicije” nosim u ustima kada mislim o rodnim politikama i uloženom trudu i novcu. Političku amneziju u kojoj su nestale pare i političke inicijative, akcije ženskih organizacija, rijetki rezultati koji pokazuju da je makar postojao otpor, podržavaju listom oni koji danas nakon toliko godina prihvataju (makar zbog para) da ima tu neki đavo sa tim ženama, ćutanjima, nasiljem, diskriminacijom. Žene o kojima se govori na tim skupovima ili u tim projektima, nerijetko ne znaju čak ni da se to dešava. Posebno one koje kao teško upošljiva radna snaga, ili čije je pravo na život i rad dokinuto političkim nasiljem, nisu vidljive da u skupim kongresnim salama elitnih hotela čuju neku riječ o tome kako one po sebi nisu problem, ali da se niko od sjedećih neće priključiti akcijama otpora diskriminaciji. Sem ponavljanja, još teže je podnijeti da među današnjim jurišnicama rodne demokratije sjede i nekadašnji tzv. prvi ešalon u borbi za iste politike aminujući,  novonastalu situaciju u kojoj se stalno počinje iznova. 

Za priče o rodnoj ravnopravnosti (ne i akcije) koje ne drže vodu, ali su elegantno uklopljive u dodvoravanje bjelosvjetskim  adresama i korišćenju finansija, pojavljuju se oni/e, koji su pojam rodne ravnopravnosti osporavali, negirali, ismijavajući domaće borkinje, učeći ih, prisvješćujući... Ne mali broj puta, ta prisilna ishrana koje kakvim pseudoargumentacijama, iscrpljujuće je uspijevala da stavi klip u pogon koji je krenuo. Obespravljenost žena su tada mjerili nivom sopstvene manipulacije koja se dala uočiti u rečenici : „Ja sam to na laktovima stekla...“.

I onda i danas,  na pitanju obespravljenosti žena vidi se naličje crnogorske demokratije, šporko lice i karakter vlasti i opozicije, ali i akademskih profitera kojima se u naučno istraživačkim projektima dalekim ženama, one pojavljuju kao tema. Dobro sva ta kamarila živi na leđima prosječne žene Crne Gore. Radnice nekadašnjih  preduzeća u Crnoj Gori, danas su u kategoriji teško upošljive radne snage, dok je  za one mlađe i ćutljivije, obezbijeđena pozicija bez  stolice, pauze, odmora, nadoknade za prekovremeno, uznemiravanje svake vrste. U lancu eksploatacije umjesto nas, teško upošljive radne snage, za današnje gospodare rade naše ćerke, bez naknada, po čitav dan, uz poniženje štipanje i pljuvanje, ukoliko im se i za to ukaže prilika. Političari, popovi i mediji instrumentalizuju i koriste žene, ućutkujući ih s pozicije moći dodatno. Političarke su nerijetko posluženje za partijski cilj, dok politiku vide kroz lidera koji će poput velikog tate odlučiti u ime svih. Političarke svojim partijama služe kao politički korektno lice spram Evrope, čije se politike fašizmom brane od izbjeglica iz Sirije.  Nisu sve, postoji po koji usamljeni primjer ali taj nije vezan za političku partiju, za politiku partije i lidera. 

Idemo redom, pao je zakon o rodnoj ravnopravnosti, pao je zakon o izboru poslanika/ca i afirmativne akcije, pali su institucionalni mehanizmi, strategije, akcioni planovi, dok su političarke svih boja podržavale svoje partijske kolege u tom rušenju. Nisu ih previše uznemirili ni protekli izbori i izostanak sa pozicija. Ali ih je bilo u predizbornim akcijama. Na ulici i u reklamama. Na ulici kroz patrijarhalnu matricu, kroz akcije u kojima je uobičajeno da se nađu - skupljanjem priloga, ili huškanjem ili saučesništvom. U reklamama kao ukrasi ružne muške politike, ponavljajući patrijarhalne uzuse. 

Odjeljenje i Odbor su nas ovog puta poštedjeli velike pompe povodom Kampanje 16 dana nasilja nad ženama time što su prestali da plešu sa bjelosvjetskim igračima na trgu i po skupštinskim holovima. Aster& Rodžers više ne plešu ovdje. Iako bi se imalo što kritički reći povodom dosadašnjeg rada Odbora u Skupštini, koji je trebalo da primjenjuje i mjeri rodnim aršinom sve što sistem ima, trenutno je u stanju ad acta bez ijedne aktivnosti od jula mjeseca.

Posljednji izbori ponijeli su kao poplava one koji su do sada makar deklarativno i dekorativno, po potrebi pominjali rodne politike. Zbrisane su do narednog susreta sa službenicima EU. Izgleda da su se dovoljno slikavali da bi zamaglili i pitanje rodnih politika i svih drugih jer dok državni udar poput magle koja obitava u kotlini, spušta na naše glave pored nas prolaze dogovori sa kriminalcima, izostanak formiranja vlasti u lokalu gdje je vlast izgubila povjerenje i potporu poput bedema kotorskih... 

Prolaze ubistva žena i ćuteće političarke, čuteće žene... Prolazi i blokirana Skupština iako glavari i starog i novog saziva primaju naše pare dok mi ostajemo kao izgubljeni u prevodu, zaglibljeni u blokadi institucija sistema, vanrednom stanju, nepostojanje države, nad kojom su pojedine institucije i neki mediji proglasili državni udar.  

Kompletan aparat je sa uspjehom adaptiran. Građanstvo Crne Gore se lijepo aklimatizovalo na državni udar u nepostojećoj državi, pa se ništa niti vidi, niti čuje, niti govori.  Oni koji su juče rušili Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo... danas su  u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu oburdali potporne zidove, pa i ovaj kotorski. Neformirana opštinska vlast i građani Kotora  nešto čekaju. Zar, Trojanski konj u crnogorskim političkim prilikama nije poznata igra kojeg igra DPS-SNP čiji politički kadar i potencijal  je nalik jaje jajetu, samo što su promjenili dresove, ali su ostali isti do te mjere da je već postalo sasvim svejedno. Političke štrace. Ni oni koji igru igraju, a i oni sa kojima se igra igra, ne primjećuju da je su dali dozvolu za još jedno ubistvo glasačke volje. 

Klatno se vratilo. Padanje svih mostova, kuća i dvorišta jednom politikom koja je rat imala kao zastavu, vratilo se kući, srušilo je potporu  srednjevjekovnom urbu pokazujući ono što oči i uši, misao odbijaju da prihvate -  saučesništvo ali i nesposobnsot za političke promjene. Žene tu dođu kao potkusurivanje, mada su početna i poslednja stanica. 

Padajte bedemi, to su te bombe koje građani/ke Crne Gore nisu zaustavili  te zime, tog decembra.

Autorka je psihološkinja


Najčitanije iz sekcije Kolumne