Vratite nam SCG - Vijesti.me
STAV NOVINARA: POZDRAV DOMOVINI

Vratite nam SCG

Dok vlasnici "kaplje vode" šalju političke komesare iz prvih borbenih redova u memljive lagume, a njihovim kumovima gore kese napunjene privatizacijom države, pravo je vrijeme da se projekat perjanica Demokratskog fronta stavi na sto

Aleksandar Vučić, Milo Đukanović
Aleksandar Vučić, Milo Đukanović (Foto: Gov.me)

Priznajem, vjerovao sam Predragu Bulatoviću kada je proročanski upozoravao da premijer pravi privatnu državu po svojoj mjeri, ali sam nekako očekivao i da će državne magaze krčmiti samo jedan privatnik. Iako siguran da Peđa najbolje zna što su mu sve bivši drugovi kadri, naivno sam se uzdao u obećanja da će, uz državu, brzo stići i demokratija.

Deceniju kasnije, dok se predrefendumska predskazanja ostvaruju brže od biblijskih, sve manje vjerujem da će briselski činovnici po Crnoj Gori trijebiti gubu od torine, ali će poneki šeik vazda biti raspoložen da kupi preostale državne hektare. Vjerujem da domaća pršuta, koziji sir i istaknuti umjetnici sve više ublažavaju izvještaje o napretku dok su "vladavina prava i borba protiv organizovanog kriminala i korupcije" samo dobar izraz za kraj paragrafa u dopisima koje NATO šalje u Podgoricu.

Zbog toga me raduje što u ovoj zemlji još ima političara koji ćeraju pravdu i računaju na razočarane indipendiste i žrtve privatizacije domovine. Ima ova zemlja, makar i privatizovana, još prekaljenih boraca koji su, uz danonoćni rad na rušenju Vlade i borbu za vojnu neutralnost, spremni da bez Božije pomoći djelaju i na vaskrsnuću države. Lijepo je što, osim Ranka Krivokapića, ima još lidera na pravoj strani istorije sa nervom da osjete momenat za pravi potez i zdravu političku temu. Jer sada je kao nikad pravo vrijeme da se vrati SCG, a od državne zajednice, ovog puta, koristi bi imali i Beograd i Podgorica. 

Pink bi konačno postao javni servis obnovljene države, a Vučićević bi u Tešku reč mogao da pozove još ponekog premijera.

Birači DPS-a hvalili bi Vučića, muža bez griže savjesti koji preko crvenih supruginih leđa odmjerava polugolu plažu.

Siguran sam da bi vaspostavljanje zajednice pojačalo saradnju dva prekaljena lidera evropskih integracija spremnih da uče i nauče. Crnogorski glavar podučio bi Vučića da tajkun nije obavezno i politički neprijatelj, a da se Njegoševa ne izgovara ako dva puta ne odmjeriš što ćeš reći i pri tom digneš obrvu. Uz lekcije starijeg kolege, srpski premijer više bi spavao i rjeđe izlazio pred novinare. Kao nekad, političke protivnike bi polivao vodom i prijetio im batinama, a Briselu bez zazora sasipao sve u lice.

 S druge strane, Đukanović bi od  potencijalnog nasljednika naučio kako da osvoji srce Angele Merkel, proda nacionalnu aviokompaniju i dozvoli biračima da mu cijelivaju ruku i mimo izborne kampanje. U slučaju da se dva premijera ne slože, crnogorska opozicija bi u Vučiću dobila jakog lidera kadrog da usitni protivnika i ovlada medijima.

U obnovljenoj zajedničkoj državi, bardovi crnogorskog parlamentarizma učili bi kolege iz bratskih stranaka da protivnika na koljena ne obaraju "vazduplohovi" već povišen ton i oštra replika začinjena deseterecem. Ministri ne bi ostajali bez fotelja zbog novinarki na koljenima, a iz studije bivšeg podgoričkog gradonačelnika Siniša Mali naučio bi da se kuće lasno ruše i bez fantomki.

Crnogorski opozicionari dobili bi još bivših političkih asova za potencijalne koalicione saveze, Čeda Jovanović shvatio bi kako se ulazi u parlament i kada stranka nema cenzus, a Rasim Ljajić podučio bi Rafeta Husovića da nije bitno ko je premijer sve dok imaš sigurno mjesto u vladi. 

Zbog toga, dok svečani odbori pripremaju proslave i kontraproslave, a dvorski reditelji recikliraju logotipe dječijih festivala sa sjevera i oživljavju Njegoša, trebalo bi pažljivo razmotriti predlog za preispitivanje tekovina 21. maja. Pravo je vrijeme, jer crvene značke sve su rjeđe na reverima glavara, a grb na igli od kravate nosi tek poneki poslanik željan prvih skupštinskih redova. Kada po podgoričkim bulevarima barjaci vijore kao postelje poslije prve bračne noći, trebalo bi razmisliti što nam je sve ovo trebalo.

Dok vlasnici "kaplje vode" šalju političke komesare iz prvih borbenih redova u memljive lagume, a njihovim kumovima gore kese napunjene privatizacijom države, pravo je vrijeme da se projekat perjanica Demokratskog fronta stavi na sto. Da se, poslije skupštinskog megdana, Đukanović dodatno zbuni i uznemiri. Da nema kada da misli o oktobarskim izborima, opozicionarima u ministarskim foteljama i fantomima po biračkim spiskovima. Treba ga natjerati da opet sanja Koštunicu, procente i ujedinjeni opozicioni blok. Sve ostalo je nebitno.

Da smo tako razmišljali deceniju ranije, na Eurosong bi umijesto Sabrije Vulića slali Željka Joksimovića, ne bi se dičili samo zlatom iz Malage, a Budućnost bi opet imala valjan razlog zbog kojeg nije prvak države.

Po Đokoviću bi nazvali bar dva trga u Crnoj Gori, Vlado Georgijev pjevao bi i u Podgorci, a pravo da poljubi Putina, osim Tome Nikolića, dobio bi i Filip Vujanović.

Zato narednih dana pažljivo slušajte poruke organizatora proslava i kontraproslava. Pratite ko kome i što reče. Strahujte za državu, sanjajte vaskrsnuće ili žalite što ste žmurili u vrijeme privatizacije domovine. Ali prije svega, budite srećni što ste rođeni na potezu Berane-Podgorica-Ulcinj, jer samo u crnogorskom matriksu nanovo dobijate priliku za biranje između dvije obojene pilule. Dokle bude Morfeusa da vam ih ponude.

Autor je novinar i državljanin Crne Gore


Najčitanije iz sekcije Kolumne