OBIČNE STVARI

"Žene treba tući kao konje"

Mnogo će Crnogorki s ponosom potvrditi da ih je otac „vazda zvao sine“, ali i da su se spremno odrekle nasljedstva radi porodičnog mira i sklada
336 pregleda 58 komentar(a)
žena, kavez, djevojka, Foto: Shutterstock
žena, kavez, djevojka, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 11.08.2017. 08:33h

Žene treba tući kao konje“, kaže (po govoru) mladi podgorički delija procjenjujući sa dva druga i sa drugaricom zgodne djevojke koje ulaze u more na budvanskoj Pizani. „Mene je tata naučio da im treba samo opaliti dva šamara i odmah krenu“, pojašnjava junoša očiglednu istinu o ženama i konjima. Tanušnu nadu da je riječ o nespretnoj šali brzo rastjeruju mladićevi agresivni komentari i kretnje.

Crna Gora je baš zemlja paradoksa. U njoj očevi (i majke) kćerima iskazuju dirljivo veliku ljubav zovući ih „sine“, ali je procenat nekretnina uknjiženih na žene i dalje sramno mali. Mnogo će Crnogorki s ponosom potvrditi da ih je otac „vazda zvao sine“, ali i da su se spremno odrekle nasljedstva radi porodičnog mira i sklada. Važna je poruka da su voljene (gotovo kao sin), što ipak ne znači da treba prepisivati nekretnine onima koje svaki mamlaz može „tući kao konje“. I koje „nakon dva šamara krenu“ (gdje, zaboga, i kakvo li je to iskustvo, seksualno i svako drugo, imao junošin tata kad ga je tako mudro savjetovao?).

Svaki pokušaj dekonstrukcije ovog tradicionalnog obraćanja ženskoj djeci nailazi na zdušno negodovanje i očeva i majki i kćerki. Kao da se time dovodi u pitanje sama roditeljska ljubav, a ne slikoviti jezički obrazac koji u sebi pohranjuje cio patrijarhalni pandemonijum i nejednakost koju on indukuje.

Taj „samorazumljivi“ obrazac ponekad iskrsne i tamo gdje ga nikako ne bismo očekivali. Tako je prije ljetnje televizijske sheme emitovana izuzetno cijenjena emisija posvećena crnogorskoj društvenoj i političkoj zbilji. Gosti su bili predstavnici nezavisnih medija, njih trojica, sa četvrtim domaćinom. Čovjek bi se mogao opkladiti da se skoro niko od gledalaca i gledateljki u tom trenutku nije zapitao zašto među njima nije bar jedna žena, „zavisna“ ili „nezavisna“, jer mora biti da i one postoje. Međutim, tema je odveć krupna i važna - politička - i zato je „zbrisana“ osjetljivost za rodne odnose u medijskoj reprezentaciji.

U jeku diskusije jedan od sagovornika izjavljuje da, eto, njih četvorica oblikuju najveći dio crnogorske medijske scene. U tom trenutku bilo kakva priča o promjenama i demokratiji gubi smisao i, što je još gore, realnu nadu da su one moguće. Četvorica nesumnjivo cijenjenih novinara/urednika jednostavno ne primjećuje da među njima nema niti jedne žene. A tu je i tema o protestima majki kojima su ukinute naknade. Kontroverzni zakon i još goru odluku o njegovom ukidanju jedan od sagovornika dodatno „osvjetljava“ primjerom majke koja je ostavila troje djece, a njen muž nije imao pravo na naknadu.

Kao u tradicionalnom nazivanju kćerke sinom, ni u ovoj emisiji nema loše namjere niti svjesnog podrivanja zagarantovane jednakosti muškaraca i žena. Riječ je naprosto o konzervativizmu našem nasušnom, na koji smo odavno navikli i prihvatili ga kao prirodno stanje stvari. To „prirodno stanje stvari“ ne dozvoljava da se uoči povezanost između rodne jednakosti i pitanja promjene vlasti na slobodnim izborima.

Sve dok promjena ne počne u kući onog junoše sa plaže i njemu sličnih, besmisleno je tražiti da vlast bude spremna da se mijenja na izborima. Sve dok u emisijama svih, a pogotovo nezavisnih medija, paradigma ne bude drugačija od one kojoj nas je privoljela nakaradna tradicija, iluzorno je vjerovati u promjene. Sve dok ne prihvatimo da i žene (treba da) oblikuju medijsku sliku Crne Gore i da svaki ozbiljni razgovor mora biti izbalansiran barem sa ta dva rodna aspekta, nećemo imati razloga da vjerujemo da bi se jednom možda moglo i glasati za nešto bolje od ovog sada.

Naravno, najteže je promijeniti sebe i zato promjena nema ni na vidiku. Najlakše je tući žene (i LGBT pripadnike) „kao konje“ i očekivati da se vlast promijeni. Lako je očekivati promjenu iz udobne „muške“ reprezentacije stvarnosti. Ali mi ćemo čekati uporno, jer promjena će sigurno doći. Samo je treba čekati dugo. „I kad čekanje dojadi svakome koji čeka“. Mi, naprosto, znamo čekati kao niko na svijetu.

Crna Gora nije samo zemlja paradoksa već i čudnih „junaka“. To baš lijepo ilustruje prilog posvećen činjenici da nekim vatrogascima nisu isplaćene nagrade za požrtvovanost pri gašenju požara. Govore pripadnici dva sindikata i saznaje se da je prosječna plata vatrogasca nekih dvjesta pedeset eura. Premalo odista, ali „treba biti realan“, poručuje jedan od predstavnika vatrogasaca. Zemlja ipak nema novca za razbacivanje. To nam zdušno potvrđuju i izjave onih koji su privatizovali plaže na kojima su nekada mogli izdavati samo suncobrane. Koji su ukinuli naknade majkama, a dozvolili pljačku resursa. A sada su „teški“ na desetine miliona novca građana, između ostalih i novca oca onog junoše sa plaže.

Tada, neopozivo i konačno, shvatate da je Crna Gora više od svega zemlja straha, u kojoj samo žene (i LGBT osobe) treba „tući kao konje“, a vlast milovati kao persijsku mačku. Jer, treba biti realan…

A vlast? I ona svoj narod zove „sine“, ali mu ništa neće ostaviti u nasljedstvo. Ima preče djece.

Autorka je profesorica književnosti

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")