Uselio se u našu ulicu nakon što je jednog proljećnog dana pratio Anu kilometrima. Žuto, njegovano pseto, uteklo od gazda ili – pošto je kao pokretna igračka odslužilo svoje – ostavljeno na cjedilu, kraj puta. Navikao na ljudsko društvo, biće da se nakačio na prvog prolaznika. Od trim-staze, bulevarom, kroz Blok IX, do Tološa. Išao je za njom kao hipnotisan, ne stajući čak ni da obavi ona rutinska zapišavanja. Nanjušio je da bi baš to mogla biti putanja ka novom životu.
Imao je sreće da je u to vrijeme ulica od desetak kuća bila pošteđena drugih psećih uticaja. Na njoj su se jedino mogle vidjeti mačke i, povremeno, kune zlatice koje su pod krovovima čuvale ukradena jaja. Kad mačaka nema miševi kolo vode, ali kod nas je poslovica pokazala gradacijski potencijal: mačke su se u jednom momentu opasno namnožile, zavladale su dvorištima, nijesu birale gdje će i u kom agregatnom stanju ostavljati tragove, a da ne pričam kako su februarske noći odzvanjale od ljubavničkih decibela. Ulica je vapila za čvrstom šapom, za čuvarem životinjskog poretka. I dobila ga je u malom žutom psu nepoznate pasmine.
„Provjerio sam, pinč se zove“, obznanio je par dana kasnije komšija pred čijim vratima se došljak najviše zadržavao.
Rasa je utvrđena (makar je nezvanični gazda tako mislio), zatvoren je prvi krug legitimisanja, pa se pristupilo nadijevanju novog imena. Bilo je nemoguće doznati mu prethodno, ukoliko ga je uopšte imao: reagovao je na svaki direktno upućeni zvučni nadražaj. Što se njega tiče, mogao se zvati i „Dođi“ i „Kuc Kuc“ i „Žuti“. Ovo posljednje se ubrzo odomaćilo i tako je problem riješen. Nije smetalo ni što ga je gornji dio ulice iznebuha prozvao Džoni. Jednima je presudna identitetska odrednica bio fizički izgled, drugima ko zna koja asocijacija, a on je svima poklonio jednako povjerenje i svako licitiranje učinio besmislenim.
Otad je živio kao svoj na svome, kao da je tu od rođenja – patrolirao je ulicom uzduž i poprijeko, pozdravljao poznate, lajao na nepoznate, igrao se i s djecom i s odraslima, zahvalno prihvatao donacije u vidu kosti, mesnog nareska ili viršle. Najviše je ostajao pred vratima onog komšije-kinologa, ali za to je imao posebne, strateške razloge: dvorište mu je bilo stalno otvoreno, a kuća mu se nalazila tačno na polovini ulice, što je Žutom olakšavalo osmatrački posao. Na nas je bio prirodno upućen jer smo stanovali odmah prekoputa. Vremenom nam je postao vjerni pratilac u svakodnevnim kretnjama. Ukoliko smo odlazili do prodavnice, obično je kaskao nekoliko metara ispred kao da provjerava teren, a svaki naš povratak ispratio bi na isti način: posmatra te s velike udaljenosti dok se ne uvjeri da si to baš ti, a onda zamaše repom i dojuri da slučajno ne bi tih stotinak metara prelazio sam. Naročito je njegovo društvo prijalo u gluvo doba. Vraćajući se kasno iz grada, imao bih utisak da se sve povlači u stanje hibernacije. I da ima nečeg nepristojnog u narušavanju tog opšteg mirovanja. No, on nije mnogo mario za to. Uživio se u ulogu noćobdije. Vidio bih ga iz daljine kao mrlju koja se komeša u tami i polako poprima oblik što biva bliža – isplaženi jezik, širom otvorene oči, poludjeli rep, tijelo koje se uvija od uzbuđenja. Njegov drugarski instinkt bio je danonoćno upaljen, a za mene ta posljednja budna faza nije više značila kraj, već vrhunac večeri.
Znao je da priredi i dosta komičnih situacija. U neke od njih je ulazio protiv svoje volje. Istina, pretvarao se u dobrovoljnu žrtvu kad bi shvatio da „dželat“ nema lošu namjeru.
„Gledaj, sad ću da ti demonstriram Pumpu“, rekao bi mi otac, a onda dozvao Žutog koji nije ni slutio što mu se sprema. Kao i uvijek bi legao postrance i čekao da svojski bude izmažen, ali ocu je drugo bilo na umu. Scena je izgledala ovako: čovjek u godinama drži stopalo na psećem stomaku i lagano ga pritiska u ritmu pumpanja gume, dok iz čeljusti zaista dopire zvuk izduvavanja. Potom živa pumpa ostane bez daha, izvuče se iz škripca i jednim očajničkim udahom nadoknadi zalihu. Na kraju stoje jedan pored drugog, obojica zadovoljni, kao cirkusanti po okončanju zahtjevne tačke.
Bilo je tu i brojnih drugih zgoda i nezgoda. Neke se i danas prepričavaju među komšijama. Kako je nasrnuo na ježa, pa poslije satima kijao i trljao njušku ne bi li se oslobodio bodlji – njuška mu je ličila na jastuče za igle. Kako je, za vrijeme velikog snijega, u transu jurcao prtinama. Kako je jednom nestao na nekoliko dana, u želji da malo promijeni atmosferu, pa se vratio sav izgreban i više nije ni pomišljao na takve izlete. Kako je imao poseban pik na jednog umno zaostalog prolaznika, pa je ovaj pokušao da mu se osveti urlanjem i nezgrapnim zamahivanjima kuhinjskim nožem. Kako mu je bio dovoljan jedan mig da se zaleti na najvećeg psa. Kako je, baksuz, u više navrata ostajao zaglavljen usred ljubavnog žara, pa smo ga morali oslobađati iz partnerke.
Pročuo se. Dolazili su da ga vide, popularizovao je bezimenu ulicu.
„Nema, on vam je zaštitni znak“, primijetio je neko sa strane.
Međutim, poslije nekoliko godina, slava je počela da mu blijedi. Sve češće je zapadao u malaksalost, a kad bi se oporavio s neobičnim ogorčenjem je nasrtao na neznance. Ljudi su stali da se jadaju. Govorili su da se više ne osjećaju bezbjedno, da moraju mijenjati rutu zbog pseće naravi. Žalbe su se ozbiljno umnožile. Pominjala se i komunalna policija, ako se ne preduzme nešto. I onda ga je odjednom nestalo. Dovoljan je bio jedan izlazak na asfalt da se primijeti njegovo odsustvo. Ponovo se mogla osjetiti stara ulična monotonija.
Toga su ga jutra ubacili u kola i odvezli u azil. Dvojica komšija pravdali su to činjenicom da je nekad mirna ulica stekla lošu reputaciju, da se više nije moglo po starom. Čak su i rođaci prorijedili posjete. Teška srca, morali su nešto preduzeti. Uzalud su bila uvjeravanja da će mu tamo biti bolje. Uzalud smo upumpavali u sebe ravnodušnost – kao, nema veze, to je samo običan pas. Nešto je uporno zjapilo. Nije se dalo začepiti. Obična pseća sudbina mnogima je osvijetlila dotad nepoznate emocionalne prostore.
Suzdržanost je kratko trajala. Sad su kontražalbe uzele maha: urezivale su se u savjest dvojice koji su se drznuli da, ma kakav bio razlog, ulicu liše njenog kultnog stanovnika. Nijesu imali izbora. Odjurili su i evakuisali ga iz novog, nedostojnog staništa. A kad su svi očekivali da ponovo zavlada dobro znanim gazovima, Žuti nije reagovao. Ostao je nijem, povučen, zagledan u prazno. Džaba smo ga dozivali svim poznatim nadimcima, džaba ga mamili raznoraznim poslasticama, kojim nekad ni sekund nije mogao odoljeti. Jednostavno, to više nije bio onaj pas. U njegovom pogledu zjapilo je razočaranje. Prestao je da nam vjeruje.
Otuđenje je vodilo u novi nestanak. Samoinicijativni, ovog puta. I – konačni. Nekoliko dana nijesmo uspijevali da mu uđemo u trag. A onda je zapao za oko nekom od tragača koji su obilazili šire područje. Našli su ga na pola kilometra od naše ulice, pokraj grma. Ležeći na stranu, izgledao je kao da je zaspao tokom sunčanja. Samo se po nepomičnosti njegovih grudi moglo zaključiti da više nije živ.
Godine su prošle otkako ne naseljava dvjesta metara dugu spojnicu Ceklinske i Milana Raičkovića. Ta ulica i dalje nema ime. Bilo je inicijativa da se stanje promijeni, ali moguće da bi stare ideološke zađevice ometale i takvu namjeru. Puno je imena u opticaju, puno suprotstavljenih tumačenja. No, tjeram sebe da vjerujem u ujediniteljsku moć prakse. Ako se danas oko nečega mogu graditi iskreni kompromisi, onda su to uspomene. One zajedničke. Siguran sam da, u nekoj narednoj kampanji krštavanja, niko ne bi digao glas protiv Ulice Žutog psa.
Bonus video:
